Evo to me muči. Nakon dugo vremena bez ijednog poroka, btw je… čovjeka bez poroka, evo me na dva: čokolada i bespuća interneta.
Kreće zaplet! Prvi je uvijek nadohvat, ALI za drugi nemam vremena. A treba mi. Fix navečer, kad svi zaspu. I muž, i djeca, i mama kad je tu. Moram priznat da imam cijelu vojsku anđela koja mi pomaže da vodim normalan život i da mogu spavat svaki dan više od 6 sati, a da su svi kućanski poslovi napravljeni i djeca propisno zbrinuta i da za svaki kašljuc-kašljuc ne moram na bolovanje. Anđeli nižeg reda su na plaći, a višerangirani su besplatni. Uza sve to, ja ne stignem namiriti svoju ovisnost koliko mi je potrebno. Još ajde nekako 10ak minuta fejsa i još toliko pa malo i više bloga. Ali kad nešto napisat??? Na blogu su svi kreativci, a neki i hiperaktivci. Ja nisam ovo drugo, pa upadam u problem. Dok nahranim djecu, nahranim sebe, stavim suđe prat, pospremim kuhinju, stavim robu prat, stuširam djecu, pročitam priču, ajde mama masiraj nam stopala, žedni smo, (znam da me zaj… , ali nekad budu stvarno žedni pa moram), mama ne mogu zaspat (nekad stvarno ne mogu)... treba rituale privest kraju. I tako cijelu večer skačem ko koza, pa još dok sebe stuširam, pripremim robu njima za vrtić i sebi, namirim se bar mrvu, eto ti 10-11 sati. Ako sad počnem pisat bit ću kronično neispavana. Ne mogu ja frc-frc 10 minuta i gotov post. Jest da mi je blog u biti WC šolja, kako kaže naš dragi Neverinac, ali ja ipak držim do svog WC-a. Počela sam raditi na novom poslu pred dva mjeseca, ovaj put vrlo ozbiljnom i stalo mi je do ovog posla. Kad ne spavam, na pol sam koplja. Znanstveno dokazano, ako meni ne vjerujete. I sad sam „biti ili ne biti“ iliti „pisati ili spavati“. Što mislite koliko je sad sati? 22 sata, 45 minuta. Zar ste sumnjali?
Pa si mislim. U RH 350 000 nezaposlenih. Puno visokoobrazovanih. I kreativnih. A kad nisi na poslu kreativni potencijal, a bome i frustracija mora negdje izać. A tu je blog. I mislim si dalje. Jesu li svi blogeri nezaposelni? Ili su samci? Ili su u vezi, ali bez djece. E, to je ključno – bez djece! Koliko vremena……….., pa oni pojma nemaju što imaju. I tako je trava u susjedovom vrtu uvijek zelenija, pa si čak koji put pomislim što je meni ovo trebalo? Što mi je trebao ovakav krvavi faks i ovakvi ozbiljni poslovi. Mogla sam završit… bla bla, i radit bla bla…. I ne imat djece, i izlazit najmanje dva dana u tjednu, i narafski cijeli vikend klatit okolo. I cijeli godišnji biti izvan Zagreba i po mogućnosti izvan Hrvatske. I mijenjat frajere kako mi dolete, bez obaveze čim stvari krenu dolje. I ići na jogu redovno dva puta tjedno. I vidjet se s prijateljima češće od jednom godišnje, ako je dobra godina. I otići u šoping terapiju, kava terapiju, izložbe, koncerte… I pisati, pisati, kad god mi dođe, što god mi dođe, kad god se napunim koječega zlog i naopakog, a i dobroga kojiput. Pisati kad god mi se ćeifne. I uživat. Tako lijepo uživati u ovom kratkom i prolaznom životu i živjet ga za sebe i zbog sebe. Bome samu sam sebe narajcala, evo slinica mi curi. A onda se sjetim mog dragog četverogodišnjeg miška kako rub kade pretvara u poprište bitke. Najmanji i najobliji je Artuditu, visoki žuti je Pristimio (C3 PO), s tamnoplavim čepom je Darth Vader, bijeli je Džedaj (misli na Luke Skywalkera), neki drugi bijeli je zločesta svemirska policija, a rozi je princeza Leia. Jedan je i Vuki, samo ne znam po kojem je kriteriju odabran. Radi se o tekućim sapunima. Nekad su poslagani na rubu kade po samo njemu znanom redu i logici, a nekad lete po zraku, sudaraju se uz zvukove poput kššššššššš, pfu-pfu, bang i sl. I skoro svaki dan se i po pola sata odigravaju Storvars svemirske bitke na rubu naše kade. Propuštam puno od života, znam. Ali da imam sve ovozemaljske gušte, propustila bi svemirske bitke. Nekima nije puno, znam puno takvih. Ali meni je neprocjenjivo. I na kraju ipak mislim da se slažem s onom mudrom Štulićevom: „Ako si u kremenadli, nisi za kobasice.“ A pisati ili spavati? A valjda ko i do sad, od dana do dana.
Post je objavljen 04.12.2013. u 23:22 sati.