Ma da se ne bih ispričavala
Što ponekad prešutim ono što mislim u tom trenu – o čemukome god.
I da ne bih onda još i objašnjavala što sam time mislila reći
Pa još docrtala odakle mi hrabrosti i gdje mi je ljudskost kad tako razmišljam.
Ma da ne bih crtala zašto sam si ponekad slaba
Zašto me nema
Zašto me ima previše
Zašto nestajem
Zašto mi se deblja koža tamo gdje je najviše puštam na milost i nemilost svega što mi je nesklono.
Da ne bih.
Ovako odbijena od svakog tog opisa.
Ovako nesklona izgovaranju, previše pričljiva
Nezaustavljiva, a počesto najšutljivija.
Dok me jedni smatraju tihom
A drugi misle da ne znam doći do daha kad me ponese
- a nije da me nesvjestica nije rušila
Kako i ne bih o nebesanju znala ponešto
Kad se nikad nisam dobro ukorijenila
- prvo jer nisam mogla
- pa jer nisam smjela
- pa jer mi je postalo preširoko
- pa jer se nisam znala zaustaviti
…a oni stari korijeni se uvijek drže za isto
…a oni stari – od toliko novih – uvijek znaju čiji su – makar ne znali na koju se kartu upisati – koju prodati – kojoj se podati – s kojom presjesti – i koju isparati.
…uvijek se kolutaju po jeziku, lijepih slova radi i gadnim hladnoćama usprkos
. Jer se gnijezdim tamo gdje je svugdje
. Kad mi ne treba sve
. Kad želje pišem toplina
. Kad snove pišem kao stranica
. Kad srednje ime upišem kao nepoznata
. Kad u godište upišem stara
. kad pod vozačku stavljam Wolke 7 kategorija
. Kad na krov metem prašinu umjesto ispod tepiha
. Kad gazim po vlastitom ponosu da ne povrijedim
. Kad jezik pregrizem do krvi da ublažim pad
. Kad pružim ruku koja će mi se istrgnuti
. Kad se snađem gdje se nađem bez da se objasnim
. Kad se izgubim gdje se bacim glavom bez obzira
, pod devedeset stupnjeva
, privijem koljena
, pa doskočim vlastitoj neslanoj šali
, jednim slučajno uljepšanim danom
…a to gdje je nestala poanta putem, to se moglo očekivati pronaći tamo gdje su se i ostale skrile,
S ispravnim padežima,
Slikom iz putovnice
I ravnim prstima
…i onih pet kila što sam ih izgubila putem
(a sad ih tovarim u snove – mekane poput jastuka, ugodne poput sna, potrebne poput jutra)
Još sam si na dane dobra
Još si znam biti sjajna
Još znam voljeti svijet kad kažem da sam onoliko nezadovoljna koliko sam pohlepna
I ne padne mi na pamet ama baš ništa što bih trebala.
Ma da se ne bih pohvalila
Što ponekad izgovorim ono što ne mislim u tom trenu čimekime god.
I da ne bih onda još i prešutjelašto time nisam mislila prešutjeti
Pa još izbrisala odakle mi slabost i gdje su mi nagoni kad tako glavom ne mislim
Kad se pustim
Da me nosi
Sedmi val
Gdje god me poželi ispljunuti
Ja ću se dobro snaći ili još bolje izgubiti.
I, doista ne bih znala reći što bi mi bilo draže i ima li u tome uopće razlike.
Post je objavljen 28.11.2013. u 19:32 sati.