Predviđam kako će me
uzeti.
Na njemu stoji
moja statua,
zamrznuta u
dimenzijama.
Nju samo mi
doživljavamo.
Razmišljam,
ako se pojavi,
netko,
Ioše zamišljen,
Hoće li?
Želi li?
Podijeliti?
Tuge su teške za djeljenje
i zamorni su sati
koji prolaze
kroz monotoniju,
dok se ne postigne vrhunac.
Svršava li se tada?
Vrišti li se na bol?
Okrutna šala
prokletnika
i lažova.
Egoista,
uvrnutih navika.
Nesretnici ovog grada,
umornih izgleda
oko kojih toliko
drže.
Vi ne držite vodu,
u mojoj je zdjeli,
pijem ju kao slavu,
rumenu, kiselu,
kamenac opterećuje zube,
neka su truli,
istinit prikaz odurnih navika,
osveta
trganja
i propadanja.
Zrak je tako mlad
Zar opet starim?
----------------------------------
Gledam te kako stojiš ispod prozora
mema te.
Opet se podsjećam
to je moja luda glava koja želi
to je moje sumorno sjećanje koje blijedi.
Gledam te kako stojiš ispod prozora
možda zadnji put.
Blizu si i želiš biti
ispod mojih popluna
ispod mojih krikova.
Gledam te kako stojiš
ali nisi ispod moga prozora.
-----------------------------------------
Htjela sam bezbroj put
Toliko puta previše
Radila sam skice
Kako će izgledati
Samo hrpa nespretno našaranih
Riječi
Povezanih linija
Nikad smisao tih nacrta.
-------------------------------------------
Gledam bijes u njegovim očima
u očima njega:
Koji me voli već desetljeće
Koji me voli kada me drugi vole
Koji me voli kada me drugi napuštaju
Koji me voli kada ležim skršena
Koji me voli kada sam nasmijana
Koji me voli kada ga stoti put ostavljam
Koji me voli kada me prezire.
Sada vrišti pogledom
šrkguće zubima:
Dosta mu je hireva
Dosta mu je pitanja
Dosta mu je polovičnog
Dosta mu je gotovog
Dosta mu je kada se pretvaram
Dosta mu je kada ga ne vidim
Dosta mu je kada ga želim.
Strah me lica
svih tih godina
koja me reflektiraju
kao nemilosrdno ogledalo.
Iz odraza vrišti najbolji prijatelj;
Progovorio je nakon vremena
Progovorio je nakon sjećanja
Progovorio je iz strpljenja.
Slušam ga skrušeno,
ostavlja me.
Za koju godinu
čekati će me na kraju staze,
kraj oltara
kada se zasitim svih prolaznih lica,
tako je vrisnuo.
------------------------------------------------------
Iz puke navike traži tvoje lice
kako bi ga dotaknula.
Kada je sama,
kada tuguje.
I guta se u ludilu.
Možda je istina,
tada se vole najviše,
kao drugovi,
kao ljubavnici.
Zatražila te je:
Reci mi molim te,
gdje je tvoja želja?
Kada ćeš prestati čekati luđakinju?
Ona nema ništa opipljivo;
ona ima obraz pun masnica,
dušu razrezanu uvredama
i tijelo potrgano požudama.
Ona ima dom
pokvarenih karaktera.
Njezine su namjere uvijek bile
trenutak.
A oni se vole i dalje;
bez dodira,
bez poljupca.
Ponekad ju zagrliš
da ublažiš želju,
možda prokletu naviku.
Vrati se u okrilje nevinosti
gdje ju nisi poznavao,
kada si bio slobodan
svih snova,
Noćnih mora.
-----------------------------------------------------------
Svaki puta kada prođeš
Pored moje kuće
Ti zastaneš
Pa se zamisliš
Poruka je navrh misli
Ali ju ne šalješ
Kažeš da je pametnije
Ne govoriti kako me voliš
Kažeš da je pametnije
Štutiti kada te bolim.
I suša je presuha
Za ona jutra pritisnutih obraza
I poplava je preplavila
Sve noći notornih napijanja.
Ali znamo da se
Glasamo preko
panorame grada
Kao golubovi
Oni se koprcaju zrakom
Pera su im ofucana,
Kandže slabe sekundom.
Dolazi li do tebe?
Znam da odgovoriti nećeš.
Prošlost je ionako
Potrošena uloga.
Post je objavljen 28.11.2013. u 06:10 sati.