Ponekad ga ugledam. Na pošti kada plaćam račune ili dok stojim u redu u dućanu. On je potpuni stranac.
I razmišljam o boji njegova glasa, o mekoći njegove kože. I o gustoći trepavica.
O prstima i koliko osmijeha može podnijeti.
Da li voli mnogo zareza ili su mu draže trotočke...
I svim njegovim očekivanjima i snovima, željama ili nedostatku želja. I o svemu drugom što ne znam o njemu.
Niti bi poželjela slušati.
Ne bi poželjela niti pričati.
Pa ga pogledam u oči i razmišljam o svim njegovim odlascima i vraćanjima, o svakom urezu,na možda gruboj muškoj koži. O svim borama i sijedim vlasima. O rukama koje su prolazile kroz njih. I nadale se da će prolaziti još dugo. Ili se nadao on.
I razmišljam kako bi bilo dodirivati kožu očišćenu od očekivanja, opranu od svih mogućih saznanja o teretu prošlosti. I ne znati baš ništa.
I razmišljam kako bi bilo ispreplesti prste bez krhkosti želja i snježnog pokrivača satkanog od siline vjere..da ćemo možda..i još dugo...
I kako bi bilo možda divno, proći mu kroz kosu i ne reći niti riječ. Ne obećati ni slovo.
I ne znati baš ništa.
Često ga ugledam. Sasvim slučajno. Dok se provlačim kroz gužvu gradske vreve ili obavljam one beznačajne svakodnevne sitne radnje od kojih se sastoji život.
Možda šeće svog psa. Ili čeka djecu koja mu trče u zagrljaj.
I razmišljam da li mu je hod tako odlučan a korak tako brz, zbog svega što želi prehodati, pretrčati, preskočiti. Ili se samo žuri svom domu.
I razmišljam, mada ne želim znati, da li mu je pogled tako odsutan, zbog osjećaja promašenosti i besmisla. Ili samo razmišlja o velikom poslu kojeg treba završiti.
I ugledam ga kada se najmanje nadam. Pa me prene glasan korak i suludi tok mojih misli, o svim onim pečatima na koži i ranama na prstima od grčevitog stezanja ruku .
I sva srušena obećanja, koja sam zadala samoj sebi. Pa ih kršila bezbroj puta.
I mislim si o znanju, koje imam, a koje bi prodala samo tako. Bez autorskog prava.
I razmišljam o blaženstvu neznanja i strancu čiji bi dodir rado kupila na trenutak.
Samo da na trenutak ne znam. Samo da na trenutak ne zna.
I ne pita. I ne pitam.
I ne čekam onu priču koja svojom suvišnošću i teškim teretom guši moj vrat
Njegov vrat... u trenutku kada omča svega što netko zna o tebi postaje preteška. Pa se stisne jače.
Kada ga vidim, ne želim zagristi svoju naranču jako. Kako grizem uvijek.
Jer ne želim čuti ništa. Niti pričati mnogo.
Samo trepnuti onako glasno kako se trepće strancu.
Samo stisnuti ruke bez da popucaju žile.
Jer stranac, mora ostati stranac.
Bez obzira koliko znam
Bez obzira koliko zna...
Post je objavljen 27.11.2013. u 17:22 sati.