O homoseksualnosti se može, i treba, govoriti sa različitih aspekata – pitanje je samo na koji način.
Osobno, smatram da homoseksualnost nije bolest u klasičnom smislu riječi tj. bolesno stanje koje se može liječiti, ali nije ni osobni slobodni izbor. Homoseksualizam je urođena anomalija u odnosu na prirodnu seksualnost, otprilike kao ljevoruke osobe u odnosu na desnoruke, ili kao daltonisti u odnosu na ljude koje razlikuju sve boje. Mada ni to nije sasvim isto – ljevoruki su u stanju obavljati sve funkcije ruke, dok daltonisti uopće nemaju jednu funkciju oka, tj. razlikovanje boja.
U homoseksualce ubrajam i one heteroseksualce koje je do seksualne veze s istim spolom dovela bolesna ovisnost o seksu, gdje nije bitno s kim se opći, jedino im je važno zadovoljenje.
Jedna od stvari koja potvrđuje da se radi o anomaliji je, između ostalog, činjenica da u svakoj homo vezi jedan član para ima ulogu žene a drugi ulogu muškarca. Prirodnu vezu žene i muškarca, koja je prirodna samim tim što osigurava produžetak vrste ( a produljenje vrste je osnovna biološka funkcija svih živih bića), homoseksualci nisu u stanju ostvariti s pripadnikom drugog spola, nego je „oponašaju“s pripadnikom istog spola.
Ovdje se, dakle, ne radi o slobodnom izboru nego o nužnosti.
Sve veća tolerancija prema LGBT zajednici nužno, po prirodi stvari, vodi do povećanja broja takvih pojedinaca, i tu se onda nadilazi pitanje o pravima LGBT manjine i ono postaje civilizacijsko pitanje.
Nemam namjeru detaljno problematizirati problem, nego reći nešto o njemu na način kakav kod nas baš i nije običaj, naročito u ovo predreferendumsko vrijeme.
Naime, poznato je da na svijetu ima više žena nego muškaraca – samo u SAD-u na oko 317 milijuna stanovnika, žena ima više za oko 41 milijun. Pretpostavlja se da oko 30 milijuna žena u SAD-u neće moći imati muškog partnera u toku svog života.
To naravno ima i svoje posljedice.
Jedna od posljedica je pogoršanje položaja žene u društvu – ovih se dana dosta govori o rastu nasilja u obitelji prema ženama, ali nigdje nisam zapazila da bi jedan od uzroka, kojih naravno ima puno, mogao biti i sve veći broj raspoloživih žena za izbor.
Druga posljedica je i veliki rast broja samohranih majki, a posljedica bi mogao biti i rast broja lezbijki u postotku homoseksualnih veza.
Ako se trend nastavi, možda se za kojih trideset, četrdeset godina ponovo uvede mnogoženstvo u područjima gdje je davno zabranjeno.
Porast homoseksualnih pojedinaca može se odraziti i na rasnu zastupljenost, mada se neki točniji podaci teško mogu izvući iz podataka dostupnih na internetu.
Ovo su tek natuknice koje upućuju na činjenicu da su posljedice porasta broja homoseksualaca višestruke i višeznačne.
Puno važniji razlog zašto ću osobno biti za predloženu definiciju braka na referendumu je pitanje posvajanja i odgajanja djece u homo zajednicama.
Kad sada ne bi prošla predložena definicija braka u Ustavu, za par godina imali bi novu kampanju u vidu traženja „prirodnog i ljudskog prava“ homo obitelji na imanje djece, bez obzira kako do njih došli, jer bi inače bili „obitelji drugog reda koje se diskriminira i kojima se ne poštuju njihova manjinska, prirodna i ljudska prava“.
Kao jedan od najvažnijih razloga protiv homo obitelji, protivnici ističu neophodnost oba roditelja za zdravo odrastanje. No, ono što je još neophodnije, po mojem mišljenju, je da dijete zna tko su mu biološki roditelji.
Djeca su danas ionako najnezaštićeniji dio ljudske populacije unatoč formalnoj velikoj brizi raznih institucija, od UN do branitelja dječjih prava.
Dok se doslovce vrišti o prirodnim pravima homoseksualaca, o prirodnom pravu djeteta da zna svoje prave roditelje, da bude upoznato sa svojim genetskim naslijeđem ne smije se pisnuti. Od Kine, gdje se novorođenčad masovno ubijala ( novi zakon o dva dopuštena djeteta sigurno će smanjiti broj takvih ubojstava ali ih sigurno neće dokinuti) do danas na zapadu gdje ima sasvim ozbiljnih prijedloga da se ubijanje novorođenčadi, ili čak djece do tri godine, ne smatra kaznenim djelom. I tako dalje.
Osim toga, radi se i o odnosu prema pedofiliji. Naravno da svi homoseksualci nisu pedofili, i da među njima ima mnogo parova koji bi bili vrlo uspješni odgajatelji, čak i puno uspješniji nego mnogi, i premnogi, prirodni parovi.
Postoji jedno američko istraživanje iz 1992.godine o broju heteroseksualnih zlostavljača djece u odnosu na broj homoseksualnih. Našli su da je omjer 11:1 u „korist“ heteroseksualaca, što znači da je razmjerno puno više homoseksualaca pedofila, jer je, naravno, odnos hetero i homo populacije bitno veći od navedenog omjera. Neka novija istraživanja pokazuju da u SAD-u ima oko četiri posto pripadnika LGBT zajednice.
Može li se paru u kojem je jedan, ili oba, člana pedofil povjeriti odgoj djece? Naravno da ne može.
Može li se po nekim vanjskim osobinama zaključiti koji je član LGBT zajednice pedofil a koji nije. Naravno da ne može.
Kako da onda društvo nekom homo paru povjeri dijete – slobodno i sigurno od opasnosti?
Osim toga, svaka obitelj dijete uči svojim vrijednostima, i u konačnici dobivamo povećanje broja homo pojedinaca.
Zato je posve pogrešno na referendumsko pitanje gledati samo kao na davanje mogućnosti mladom paru dečki, ili simpatičnim djevojkama iz susjedstva da zasnuju obitelj kao i sve prirodne obitelji.
S obzirom na činjenicu da homo parovi realno postoje, ono što im društvo može, i treba, osigurati su razna imovinska prava koja proizlaze iz zajedničkog života, kao i pravo na nasljeđivanje.
Što bi za društvo kao takvo dugoročno značilo zasnivanje obitelji s djecom i veći rast broja takvih obitelji može se samo nagađati. Jedna od realnih posljedica mogao bi biti civilizacijski ćorsokak, ne prvi ni jedini u ljudskoj povijesti.
Post je objavljen 27.11.2013. u 14:27 sati.