Pregled posta

PRED VRATIMA VODENICE

U njezinoj kući zidovi su goli, osim jednog jedinog ulja na platnu sa starinskim motivom vodenice uz planinski potok. Onako bijeli i sterilni, zidovi bacaju čudnovate sjenke nepravilnih oblika, satkane od sfumata bijele kave u tami, ljeskajući se i plešući na raskriljenim staklima prozora. Mrlje zatrepere, pa se kao plimni val proliju i nestaju u podovima. Sparna je ljetna večer, zrikavci s obližnjeg potoka luduju, natječu se s kreketanjem žaba i noćnim zvukovima na periferiji.

Sparina puzi, šunja se parketom prema otvorenim balkonskim vratima.

- Hoćemo li na terasu? – nevoljko pita, ne pokazujući namjeru da ustane iz fotelje. Sjedi golih, podvijenih nogu ispod sebe, nesvjesna praznine sobe koja nas oboje omotava u klupko od mraka i vreline, stvarajući zagušljivu kukuljicu. Zidovi se šire, rastavljaju na slobodnomisleće stranice i sklapaju u neku čudnu geometrijsku cjelinu.

- Ne treba, ako ti je ovdje dobro – odgovaram, upijajući sliku nje ispod jedine slike na zidu, a mirisi i zvukovi u oštrom su neskladu sa svježinom naslikanog slapa iznad oronule vodenice. Škiljim prema platnu, napeto zureći u polumrak. Sjene sa zidova igraju se sa sjenama na slici. Moja domaćica šuti u mraku, uronjena u svoj tok misli, ali ne osjećam tu šutnju kao teret. Radije zamišljam da smo uz vodenicu, čije drveno kolo grabi vodu iz potoka, prskajući sa drvenih lopatica prema našim dvjema šutljivim figurama u ovoj sparini bez zidova.

Čini mi se da čujem huk sove i lepet moćnih krila, kojima je upravo zarobila plijen u obližnjem parku. Pomalo otkrivam sve širu lepezu zvukova i užurbanog života iz mraka, koji paralelno živi s nama, umrtvljenim ljudima koji šutnju uz puno riječi zamjenjuju potpunim odsustvom govora.

Mislim, kako do sada na platnu nisam zamjećivao naslikanu figuru čovjeka, koji stoji pred vratima vodenice. Očito se sprema ući. Ali, zašto su mu ruke oko vlastitog vrata, a oči iskolačene u strahu, kao da se brani od uboda rojeva stršljena? Skoro da sa slike čujem njihovo zujanje i na vlastitoj koži osjećam stotine sitnih igala. Nije kao ubod komarca, gdje prodiranje rilca u kožu ne osjetim, sve dok ne zasvrbi na mjestu uboda. Stršljenova žaoka je kao široka igla za punktiranje, što grubo razdire kožu na mjestu uboda, a bol kod prodiranja u venu skoro paralizira. Kad konačno klip igle pogura sadržaj u krvnu žilu, osjećaš otpor krvi i plazme, dok se uštrcana tekućina grubo širi prema stjenkama žile, pa dalje u krvotok. Zagledam se u vlastite ruke pred sobom i osjećam slabost, zbog koje moram odložiti čašu s pićem na rub stola.
- Oprosti, zavrtjelo mi se od sparine, ovdje tako nema zraka! – kažem uzrujano, no moja domaćica i dalje šuti. Ne mogu je nazvati sugovornicom, jer među nama nema dovoljno izgovorenih riječi da bi se satkala paučina razgovora. Čini se kao da me iz polumraka gleda sa smiješkom i razumijevanjem, da zna o čemu pričam, ali fizički je odvojena od naša dva svijeta, ovog u sobi i onog na slikarskom platnu, koji se nekako stapaju u amalgam od zagušljivog zraka i vreline što prodire u svaku poru tijela.

Konačno odložim čašu i jedva vraćam ruke u krilo, ne razumijevajući u kojem su se trenutku ti naši svjetovi stopili u zajednički oblak koji plovi zrakom, zidovima i paralelnim svjetovima.

U tami sve manje vidim sobu oko sebe, ali opet, ne čudeći se, slika na zidu je sve jasnija, a novi i novi detalji izranjaju iz slikarskih premaza kistom. Čovjek na slici sad izgleda kao da se povlači iz vodenice, korak po korak odstupajući od kolopleta kolibe, vodenice i potoka. Vrata od hrastovine širom su otvorena, malo nakrivljena u stranu, kao da su željezni okovi popustili od silnih tereta i prečestih otvaranja. Zamjećujem crvotočinu na drvenoj građi, na potpornim gredama koje strše u kutovima i zelenu plijesan na šindri, kojom je vodenica pokrivena.

Da fotelja u kojoj sjedim ima bolji naslon, mogao bih se konačno opustiti i zagledati u sliku kao u napeti film. Jedino se ne mogu odlučiti radi li se o pastorali, trileru ili možda filmu strave. Atmosfera na slici mijenja se dugotrajnim gledanjem i sad mi se čini da se sjene u sobi pretaču u sliku. Ili je obrnuto? Ne znam. Strašno me bole leđa od ukočenog sjedenja u mraku, dok ruke više ne miruju na krilu, već makinalno provjeravaju vlastitu tjelesnost predmeta i sebe samoga. Zapremam li još uvijek isti fizički prostor, ili sam se i sam prelio u sliku? Svejedno ne prestajem napeto zuriti u vodenicu na platnu i vrata, kroz koja samo što nije izašao netko. Ili nešto, nisam više siguran ni u što, osim da se slika svakom minutom preobražava: sve je kao na filmu, kad se kamera počne udaljavati, a vizura pretače u široki kadar. Oko lika na slici je krčevina, čistina s još vidljivim panjevima i posječenim raslinjem. Šumski puteljak vodi prema šumi sasušenih stabala i groteskno savijenih grana. One se nadvijaju do samog puteljka, šumske staze kojom nitko više, izgleda, ne prolazi, jer su ljudske stope i tragovi kotača tek skorena udubljenja obrasla travom.

Zašto u vodenicu ljudi više ne zalaze i što radi ovaj, očito posljednji čovjek na slici?

Razmišljam je li možda zalutao, pa iznenada u vodenici otkrio ucrvano truplo vodeničara, davno zaboravljenog od ljudi i zvijeri? Sigurno je tako. Vodenica je odavno napuštena i u njoj sve stoji osim slapa. Jedino je vodeno kolo u pokretu, uzaludno grabeći i vraćajući slapove kapljica potoku. Možda su stršljeni napravili gnijezdo baš iza vrata? Uz ključanicu, sami u praznoj vodenici, kao u razbojničkom gnijezdu odakle kreću u ratničke i pljačkaške pohode? Slučajni ih je putnik uznemirio, otvarajući teška vrata. Možda je ramenom gurnuo i srušio gnijezdo, pa se sad brani od bolnih uboda pobješnjelih stršljena? Ako ubodu vratne žile, njihov otrov može paralizirati, pa čak i ubiti odraslog čovjeka.

Ali, zašto se muškarac na slici ne brani, ne maše rukama da odbije roj? I zašto se drži objema rukama za vrat? U duhu se približavam slici, iako mi je jasno da i dalje sjedim uspravnih leđa na rubu fotelje, zagledan u obrise slike. Svuda oko mene je tama, više ne vidim ni moju domaćicu, tek čujem njezino disanje prekoputa. Što ona radi? Razmišlja li o životu, o meni, ili nekom trećem? Dobro da ne očekuje uzaludnu priču, isprazne razgovore. Imam pametnijeg posla, zagledan u svijet kojeg prije nisam primjećivao.

Vodenica izgleda kao obična drvena koliba, kakvih ima na desetine u Lici. Ne zamjećujem ih dok vozim prema moru, nikad me nisu privukle izgledom ili sudbinama ljudi koji u njima obitavaju. Čudno je da tek neka radnja ili ljudska mašta može predmetima, kućama i vodenicama podjednako, dati neko značenje i smisao, neki razlog postojanja. Ova je više od slike, jer je slikar uspio višestrukim premazima boje oživjeti platno sitnim detaljima koji, sklopljeni u cjelinu, pričaju epske priče.

Lik pred vodenicom uzmiče korak po korak, a na raskriljenim vratima kolibe, kao u nekom inverznom ogledalu, stoji njegova sjena s rukama oko vrata.

U sparnom, zagušljivom zraku kapljice vode na slici ne rashlađuju, naprotiv, donose vrelinu. Nagla provala dugo priželjkivane hladnoće iznenadila me toliko da sam zadrhtao. Prošla me jeza niz vrat, niz kralježnicu od gume i niz prste, kao kod lutke u izlogu. Ledeni drhtaj niz tijelo u snažnom je kontrastu s vratom i glavom, koji plamte. Stotinu igala mi se zabadaju u vrat, a dvije suprotstavljene struje, led i vrelina, nastavljaju kao sveobuhvatna groznica kroz tijelo.

Na slici, sjena s vrata zakorači prema muškarcu pred vodenicom, isprva polako, a onda se naglo obruši, stežući ga rukama od tekućeg mraka i stapajući se u jedno, jedino tijelo. Sve teže dišem, fascinirano zureći u tamu, nemoćan da odvratim pogled od vodenice i sjene koja proždire muškarca na slici. Kao da se brojni ubodi stršljena pretapaju u razdiruću bol u mozgu, u gušenje i muklo grlo, što ne uspijeva protisnuti krik.

Glas mi je bez zvuka, ne uspijeva pobjeći iz zatvorenog grla i usta. Prijeteća tama halapljivo guta liniju usana i konačno ih izbriše u grotesknoj grimasi. Oko mojeg vrata dva para ruku konačno se razdvoje kao leptiri nakon ljubavnog plesa i moje vlastite šake polako kliznu u krilo. Uzalud očekujem pomoć od šutljive domaćice, koja sjedi pod slikom. Ona ništa ne primjećuje. Nekako se čini da njezino disanje, kao šumni slap, dopire negdje iza mojeg uha. Kao da ne sjedi prekoputa, već je obavijena oko vrata svojeg gosta, svoje žrtve. Njezino se disanje omotava oko mene kao zmija prije konačne kontrakcije, prije zadnjeg hropca žrtve.

Odjednom čujem lepet krila i struju zraka iznad sebe. Vodenica nas uvlači oboje kroz crvotočna vrata što se za nama zatvaraju. Praznu sobu konačno ispuni sparna ljetna večer i zrikavci s obližnjeg potoka. Sve je opet na starom mjestu i istom poretku stvari.

Sve, osim nas.


Post je objavljen 29.11.2013. u 08:08 sati.