Marketing
koločepska priča
GENETSKO SJEĆANJE
Više ne znam jesam li vam ovo već ispričao ili ne, ali i ako jesam to je bilo tako davno da ste već zaboravili, pa nije zgorega da ispričam ponovo. Pored toga ću nadodati nešto što mi je palo na pamet tek prije neki dan, pa sigurno nisam ranije rekao.
Sredinom osamdesetih godina, usred ljeta, našao sam se s trojicom prijatelja na otoku Koločepu. S nama je bio i moj pas Buba. Smjestili smo se u velikoj staroj kući izgrađenoj na osami, na kilometar od druge najbliže kuće.
Noć je bila apsolutno idilična. Potpuni spokoj, mjesečina, s jedne strane pogled na pučinu osrebrenu mjesečinom, dnevna vrućina popustila i bilo je najugodnije moguće. Upalili smo svjetlo na pročelju kuće, donijeli stol i stolice i krenuli kartati. Pas je spokojno ležao pored naših nogu.
Iznenada pas ustane i polako, oprezno krene na stranu prema šumi. Koločep je najzeleniji otok na Jadranu, šuma na njemu je visoka i gusta, krošnje se spajaju, pa je noću u njima, usprkos mjesečini, potpuni mrak. Buba se sa svakim korakom sve više kostriješio i sve glasnije režao. Njuška mu je bila uperena u neprozirnu kmicu, u nešto što je samo on vidio. Otprilike na rubu prostora do kojeg je dopirala svjetlost se zaustavio i počeo upozoravajuće lajati.
To je bilo čudno. Buba je bio pas koji nikada nije radio išta bez razloga. Vrlo rijetko je tako prijeteći režao, isključivo kada je nešto doživljavao kao ozbiljnu prijetnju. Da ga je iz šume uznemirilo šuškanje kakvog ježa, miša ili slične zvjerke, bez straha bi ušao u mrak i provjerio što je to. Njegovo glasanje je narušavalo spokoj i bez razmišljanja mu dobacih da zašuti. On je bio vrlo poslušan pas, inače je uvijek poslušao sve što sam mu rekao, ali ovom prilikom nije se obazirao. Pozvah ga da se vrati, ali i na ponovljeni poziv se oglušio. Režanje se izmjenjivalo s lavežom i potpuno sam ga razumio: režanje je bilo prijetnja nečemu nepoznatom da se dalje ne približuje, a lajanje upozorenje nama da je nešto opasno u blizini.
Na Koločepu sredinom osamdesetih godina naprosto nije moglo biti ničega što bi nas ugrožavalo. Na tom otoku nema opasnih divljih životinja, nema medvjeda, vukova, divljih svinja, nema zmija. Nismo čitali u novinama da je pobjegao tigar iz nekog cirkusa. Sredinom osamdesetih nikome nije bilo ni u primisli da bi jednoga dana mogao izbiti rat, pa da se neke naoružane paravojne bande motaju naokolo. Čak i da se pojavio neki manijak poput Charlesa Mansona sa njegovom bandom, ne bi se dobro proveo. Moj tri drugara bili su viši od metar i devedeset, svaki od stotinjak kila mišićja. Dapače, dvojica od njih su radili u osiguranju Sabora i imali su pri sebi revolvere. Cijeloga dana sam ih zafrkavao zar su morali ponijeti na ljetovanje i uredski pribor, a oni se izvlačili da je oružje nešto što se naprosto ne ostavlja nigdje bez kontrole. Sve u svemu, ni teoretski nije u blizini moglo postojati išta što bi nas ugrozilo više od komarca.
Kako se Buba oglušivao na pozive da se smiri, pokušali smo se na njega ne obazirati. No sa svakom sekundom to je bivalo sve manje moguće. Osjećao sam kako mi se mišići ramena skrućuju, oni na rukama napinju, a dlake duž kičme atavistički kostriješe. Po naglo uozbiljenim licima drugara vidio sam da pseće režanje i na njih jednako utječe. Uskoro smo bacali karte bez razmišljanja i daljnja igra je postala nemoguća. Zatekao sam se kako se nehotice osvrćem oko sebe i gledam imam li kakvu močugu pri ruci.
Naposljetku sam ustao, otišao do psa, prihvatio ga za okovratnik i usprkos njegovu opiranju odvukao ga do stola misleći da ću ga tako smiriti. Sjedeći pored mojih koljena i dalje je izvijao glavu u istom smjeru i potmulo režao. Odustali smo od kartanja. Ova dvojica s revolverima su uzeli baterijske svjetiljke i ušli u šumu. Temeljito su pretražili pedesetak metara uokolo kuće, ali ništa nisu našli. Bila je to lažna uzbuna.
Završilo je tako da se Buba ipak smirio, ali je nama trebalo još vremena da se opustimo nakon njega. Dao mi je štofa za razmišljanje.
Racionalan sam tip, ne vjerujem u čiribu-čiriba, ne vjerujem u hororskope, numerologiju i slične praznovjerice, znam da nema duhova, vampira, zombija, ne vjerujem ni da ću doživjeti da se vanzemaljci spuste, ali sam se više puta osvjedočio da bi moglo postojati nešto naizgled srodno svemu tome što u nedostatku boljeg izraza nazivam genetskim sjećanjem.
Psi žive uz ljude najmanje tri ili četiri tisuće godina. Neki nalazi upućuju da su prvi psi živjeli s ljudskim hordama već prije dvadeset ili trideset tisuća godina. U svakom slučaju, vrlo dugo. Kada je prije nekoliko tisuća godina neki naš prethodnik čuo da je pas u noći zarežao prema ulazu u pećinu, ako se nije prihvatio kamene sjekire bio je naprosto pojeden. Prema tome ispada da su naši preci oni koji su upozorenja pasa shvaćali ozbiljno. Ljudi i psi su dvije vrste koje su naučile živjeti zajedno. Pas se rastuži kada je njegova čovjek tužan, a nema tog vlasnika psa koji se ne oraspoloži kad vidi da je njegov ljubimac veseo. Nakon koločepske priče mogu tvrditi da je nemoguće ostati miran kad vaš pas reži na nešto nepoznato.
Na osnovu toga smatram da ljudi koji nisu sposobni uspostaviti vezu s psom, razumjeti i zavoljeti ga, gube u životu nešto nedefinirano, ali značajno. Dapače, da se prema odnosu prema psima može ustanoviti postojanje dviju vrsta ljudi. Razumijem da ima kultura u kojima postoji zazor od pasa, kao i da je moguće da je netko odgojem ukalupljen da ih prezire, ali ako nema tih opravdanja, a ipak ne voli pse, s tim čovjekom nešto nije u redu. Ako smo u najvećem broju potomci predaka koji su dohvatili kamenu sjekiru kad ih je pas upozorio, izgleda kao da su nekako preživjeli i potomci onih koji su se na ta upozorenja oglušili.
Jedni će na referendumu koji nam se bliži glasati ZA, a drugi PROTIV.
Post je objavljen 25.11.2013. u 13:03 sati.