Putovali smo noćas. Krenuli iza ponoći. U ljeto.
U onu daleku usamljenu uvalu gdje more piše
najljepše uspavanke. Usnula si za zakračunatim rebrenicama.
Ššššš tiho govorim u tvoje usnule uvojke:
od svega na svijetu te mogu obraniti. Znaš to.
Samo od sebe ne mogu. I ne znam .
Zato me to i ne traži.
Dolazi val hladnoće. Uvija se pod drvenim vratima,
a ti šapućeš usnula da putujemo
u krivom smjeru.
Zabole me tvoje riječi prošaptane . Znam da se bojiš.
I mene je strah. Da te opet ne izgubim. Mahnito tražim rječoključ
kojim otključavam odaje naših prošlih dana, tihih i bezbrižnih.
Posegnuh u krošnje, burom raspjevane.
Zviždućem ti ispotiha. Ti si moja sirena
lanene kose.
Post je objavljen 23.11.2013. u 20:29 sati.