Mislila sam da više neću. Čemu? Nema tu pomaka,ali...
Uzrujana pacijentica, istina ne posve psihički zdrava, onako malo na granici, inače čestito i patničko stvorenje rekla mi je: Vi nikad niste bili bez novaca, nikad niste kopali po kantama, nikad vam nitko nije bio gladan i u zatvoru.
Bilo je tu još nekih optužbi.
Bila sam blijeda kao bijela krpa. Drhtala sam. Pokušavala se sabrati.
Dvojaki osjećaji. Poznajem obiteljsku situaciju. Braću hrvatske branitelje. Bolesnu majku. Bolesnog oca itd, ali s druge strane ja u svojim visokim godinama radim. Pokušavam pomoći djelu obitelji koja pomoć treba. Pokušavam ne opterećivati djecu.
Dovoljno sam pisala o ocu, drugom svjetskom ratu i vremenu komunizma u kojem smo bili članovi
..x reda, jer drugi je red bio vrlo daleko od nas.
Moj otac, politički zatvorenik, dva puta osuđivan na smrt, robijao u Lepoglavi i Staroj Gradišci. Dva puta slijedom toga ostajao po pet godina bez građanskih prava što znači bez mogućnosti rada, glasanja i sve što usto ide. Taj pojam vi mladi niti ne poznajete.
Bez riječi sam. Što sam, uopće, mogla reći nesretnoj curi?
Prošlo vrijeme za kojeg nismo dobili ništa, nikakvu satisfakciju moglo je ostaviti sestru i mene frustriranima, možda i nesposobnima da nismo imali pametnog oca i majku. Otac je majci pisao iz zatvora: Ne ući ih mržnji. A majka nam je umjesto mržnje ucijepila rad, odgovornost i učenje.
Sjećam se neimaštine, donekle i gladi. Dana kad smo jeli … nije bitno. Ne želim se sjećati ničeg ružnog.
A ovo pišem izazvana događajima u Vukovaru i čudnom referendumu o tome što se podrazumijeva pod brakom.
Zašto u naslovu Govor na gori.
Isusov govor na gori iz Matejevog evanđelja obrađujemo već nekoliko satova (mislim da se kaže sati). Malo je to vremena za nešto što je i danas nerazumljivo, a rijetko tko se ponaša po savjetima iz tog govora.
Zadržimo se samo na onom: „Čuli ste što je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svog oca koji je na nebesima jer on daje da sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube , kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine carinici? I ako pozdravljate samo braću , što osobno činite? „
Je li moguće slijedit te riječi?
Mi koji vjerujemo U Isusa bogo čovjeka trebali bi bar pokušati… u nekoj mjeri.
A to se ne bi moglo reći za Govor u dolini grada patnika Vukovara.
Je li Vukovar Hrvatska? Naravno da jest reći će svi. Je li Hrvatska konačno slobodna zemlja?
Jest reći ćemo iako je ta sloboda po mišljenju mnogih vrlo problematična.
Kako god konačno su Hrvati, građani Hrvatske svoji na svome.
Zašto nam smeta ćirilično pismo i zašto tako bijesno razbijamo te ploče s dvostrukim pismom?
(Znam, znam ne radi se o pismu nego o onome što stoji iza pisma- riječi)
Rat je dvadesetak godina iza nas. Koliko traje mržnja i u kom trenu ćemo poslušati Isusa Krista koji je još pred dvije tisuće godina govorio: Ljubite… ljubite… Pokažite da ste moji sljedbenici.
Mi to nismo. Mi smo još uvijek oni koji viču: Oko za oko, zub za zub.
Znam, znam reći ćete, bar neki, žrtva nije dobila satisfakciju. I to je istina. Krivci nisu kažnjeni. Život nije pravedan.
A kad je to ovaj život bio pravedan?
I je li naša pravda jedina „pravedna“?
Stavite te nesretne ploče. Pokažite da ste velikodušni i da ne mrzite. Mržnja neće otkloniti patnju, a ljubav će, možda, prekinuti taj strašni krug mržnje.
Sve ovo moglo bi se primijeniti i na taj za i protiv referendum o braku i što on po definiciji jest.
Nisam lezbijka. Ne spadam u gvewqra ili već tako nešto populaciju ali neću glasati za. Ja sam Protiv.
Sutra se može dogoditi da nekome padne na pamet da oni koji imaju plave oči nisu dostojni života. Izglasat će to na referendumu i svi plavooki bit će građani onog ..x reda kakva je bila moja obitelj.
Ne neću glasati za. Ja sam kršćanka i vjerujem u Isusa Krista.
Post je objavljen 22.11.2013. u 19:24 sati.