kada govorim o šutnji
govorim o snijegu koji je promašio godišnje doba
o praznini koja nije prazna
već ispunjena tamnim odjekom vakuuma
kada govorim o šutnji
govorim o onome kakvu me zatječu posljednjih dana
podijeljenu na sebe i sebe
na riječ i misao
na bilo je i bit će
kada govorim o šutnji
mislim na ležaj pod mjesecom pustinje
kada led već okuje pijesak,
na zaostala zrnca smokve
na otvrdnutom jeziku siječnja,
na olovna slova pjesme
raspršena pred nijemim očima
kada govorim o šutnji
mislim na sva svoja lica
po kojima me nećete prepoznati
ako se jednom sretnemo u prolazu
jer šutnja o kojoj govorim nije tišina
ona je glasnija od krika
i rječitija od groznice
/ I postojat će samo ti trenuci sna, rasparčani,
koje treba umeti završiti i otići na vreme na svoju stranu, S. Savić /