Marketing
Izgubljeni u prijevodu i lošem nogometu!
Škotsko-hrvatski nogometni spektakl u Glasgowu! Pa naravno da to nisam propustila!
U meni je odmah proradila nostalgija pa sam cijelo jutro prije tekme pjevala ko pijani BBBoy: Kako je dooobrooo viiiidjeti te ooopeeeeet!!! Kupili mi karte na „hrvatskoj strani“ i uputili se u rodni grad Jimmy Somervilla i mjesto s navećim brojem neliječenih alkoholičara! Čim smo sišli s vlaka, pored svakog pub-a – hrvatske zastave, šahovnice, majice Karlovačke pivovare i pijani hrvatski uzvici tipa:“Hrc, jebo te, di su pive??“ Aaaahhh, ko da sam doma! Dragi je cijelim putem do stadiona morao slušati moje „simpatične“ poluagresivne ispade poput: Kako ćete spušiti! Stigli Hrvati da vas skrše! Odite doma i pokrite se kiltom po glavi!
Oko stadiona, poznata slika – dvadesetak Hrvata piša uz ogradu, auti prolaze, majke pokrivaju oči djeci...a naši navijači u pijanom raskoraku, zalijevaju pristojne škotske vrtove uz poznate hitove Tompsona! Dragom sam dala naputak da šuti ako ne želi zaradit šljivu jer je valjda jedini predstavnik neprijatelja u našim redovima. Dečki oko nas zaudarali su na kulenovu seku i autobus, a provela sam i dobar dio tekme u prijevodu nogometnih povika tipa:“Štimac Turčine, napuši se k...!“ Naime, dragi mi ima turske korijene pa se pitao zašto spominju Tursku u navijačkom divljanju? Haha, eee, to seže daleko u povijest kada smo izmislili onu: „O ljudi, o Turci!“ Kao - Turci nisu ljudi jer su nas sve, u jednom mračnom razdoblju, pokušali nabiti na kolac pa ih dan danas ne volimo.
Da skratim, ubrzo smo počeli tražiti razloge zašto smo uopće ovdje. Tekma je doslovce izgledala ko da Arsenal igra protiv Draganovca! Naravno da se ostatak stadiona okuražio i, na minus nešto, Škoti su počeli skidati majice i skakati šarenim u kiltovima. Koji spektakl! Prvo zabijanje škotske ekipe navelo me na nekontrolirano prostačenje kojeg se ne bi posramio ni najstariji grobar u mom selu, koje se stopilo sa ostalim kreativnim psovkama hrvatskih navijača, dok se dragi samozatajno smješkao. Uljez! Rekla sam mu nek skine taj smrdljivi osmjeh s face jer ću početi vikati: Škooot, on je Škooot!!!
Dečki oko nas spuštali su bogove Mamiću, Štimcu, Čorluki, Modriću, spominjali Vukovar, pedere, kurve pa opet Turčine, i tako do situacije s bakljom. Hm, naravno da Hrvati moraju nekako skrenuti pažnju na sebe, ako nikako – onda bacanjem baklje na ogradu koja je oštetila dobar dio reklamnih panoa. Dragi me samo u čudu gledao dok sam (ponesena situacijom) vikala: Evo vam ga!! Tooo! A zapravo nisam nasilna osoba – malo sam se zarazila navijačkom groznicom! Kaj, pa samo su jednu bakljicu hitili, kaj sad ovi šonje od policajaca tu bulje u sve nas ko da smo neki uber-nasilnici, jebo vas taj fejk law and order! Dragi mi je, na to, samo uputio pogled tipa: Who are you?
Zapravo, u očima pristojnih navijača – zaista jesmo brutalci (sjetite se samo nedavnog bacanja banane na tamnoputog igrača). Hrvati ko Hrvati, niti jedan poraz ne može proći bez psovki, baklji i zapišavanja zelenih površina. Fakat smo „in your face“ narod, kako nas ovdje opisuju.
Nakon tekme, moji su se zemljaci u tišini, obješenih faca, uputili prema autobusima, dok su Škoti slavili i pjevali svoju Tourette syndrome-himnu. Iako psovanje ima neko oslobađajuće, terapeutsko djelovanje, smatram da smo nacija s najgorim psovkama ikad. Nikad nisam čula da bilo koji drugi narod u istoj psovci spominje majku, psa, Isusa i snošaj!
“Malo nas je, al' smo govna!“ Kreativna govna!
Post je objavljen 21.11.2013. u 13:49 sati.