Jablan izvio sijenu nad ženom
propeo se nadmoćan
a korijen u kosu joj plete
žumori
ne pjeva
šapuće glasom jačim od vjetra
ptice su njegove
svakoj bi gnijezdo života svio
a granama daljini maše
Hrast grli ženu
toplinom duše
nježno je čuva od munja i grada
u njegovom hladu
čežnja počiva
riječima dotiče srce
dok ljubav mu vječno zrija
daje se za život cijeli
i svakom trenutku veseli
Drijen ženi zaklonio put
skromnim se listićem kiti
dok bodljama ruke grebe
bol s granama bez riječi kruti
strast života u njemu šuti
i samo jako sunce
može mu opore plodove zrijati
i sa dosta slada
na kruh života mazati