Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/wall

Marketing

ČOPOR



Oduvijek sam se užasavao krvi. Krv je misterij života, znam još od vremena dok sam kao školarac pod mikroskopom gledao rojeve antitijela, vojske mjehurića kako progone jedan drugoga, kako se dijele i nose novi život u toj malenoj kapljici na laboratorijskom staklu. Krv je dragocjena, krv je opasna. Ona miriše sladunjavo, bolesno, a kad je osjetite, možda baš vaš život istječe u kapima, ili potocima, svejedno. Ne podnosim krv, pa ipak sam to štene, krvavo i u ranama po vratu, podigao u naručje. Nisam razmišljao je li bolesno, zaraženo, od čega su rane. Samo sam znao da mu treba pomoć i zaštita, a ja sam oduvijek bio bolećiv prema onima kojima treba pomoć.

Nemam djece, možda sam zato tako osjetljiv kad netko muči mladunce, ljudske ili životinjske, svejedno. Ljudi ponekad dođu u godine, kad se boje odgovornosti. Kako donijeti dijete u ovakav svijet bez milosti, gdje patnja samo čeka da ščepa svojim ljepljivim prstima. Jedno sam vrijeme spašavao djecu po igralištima i parkovima. Kad bi pali sa ljuljačke ili tobogana, a majke dokono čitale novine ili pretresale najnovije tračeve sa susjedom na klupi, skočio bih prvi, podigao dijete i brisao krv s lakta ili koljena. Tješio i smirivao. Ljudi su, inače, jako sumnjičavi i nepovjerljivi prema strancu, koji pomaže djeci. Učas te napadnu i optuže za nečasne, zle namjere. Otada više nikome ne pomažem, ja - koji sam nosio u sebi tu potrebu da instinktivno priskočim u pomoć - odustao sam od pomaganja. Izbjegavam djecu, ljude i parkove općenito. Ako nisi u društvu ili na klupi sjediš sam, odmah si sumnjiv, makar samo čitao knjigu i pazio na druge.

Štene je bilo ružno, neodređene pasmine, nezgrapnih nogu i očiju koje su me fiksirale, prateći svaki moj pokret. Nije, kao drugi psi, koristio uobičajene metode umiljavanja - nije mahao repom, cvilio, niti se pokušao očešati o moju nogu. Rep mu je bio spušten između nogu, a glavu je držao pognutu i nakrivljenu ustranu, kao da je razočaran u cijeli ljudski rod i ne očekuje ničiju pomoć. Promatrao me ispod oka, obilno krvareći iz rane na vratu. Suspregnuo sam gađenje od pogleda na krv i uzeo ga u naručje. Što sam drugo mogao? Očito je trebao pomoć, makar je nije tražio kao svako drugo napušteno pseto.

Oporavio se za tjedan dana, ližući rane u košari ispod stola i skoro ne pipnuvši hranu. Kad je pio vodu, gledao me iskosa, kao da me procjenjuje. Nijednom nije čak niti zarežao na mene. A onda je jednog dana nestao. Vratio se tek uvečer, umoran i u ranama, kao da se borio s čoporom pasa. Legao je u košaru, stavio glavu na prednje šape i gledao me zagonetnim pogledom. Hranu opet nije ni taknuo.

Vidljivo je jačao. Za mjesec dana izrastao je u krupnog psa, jakih čeljusti i skoro ljudskog pogleda. Sva njegova komunikacija sa mnom odvijala se pogledima i ušima. Znao je namjestiti uši u stotinu izraza i ja sam, začudo, odmah znao što koji znači.

Povremeno bi nestajao na dan-dva, pa se opet vraćao krvav i izgreban. Ispitivao sam ga i tumačio njegove odgovore ušima i pogledima. Zaključio sam da pokušava postati vođa čopora lutalica, kojih se dosta namnožilo u gradu. Ljudi bi djeci za rođendan kupili štene, a kad bi im pas dosadio ili postao prevelik za igru, ostavljali bi ga kilometrima od svog stana i nabavljali neku manje zahtjevnu igračku. Ti psi su lunjali ulicama i obližnjim poljima, okupljali se u čopore i sve češće napadali sve što se kretalo mračnim ulicama.

Kad sam jedno jutro ispred kreveta pronašao zadavljenu mačku, znao sam da je to njegov poklon meni. Bio sam zgrožen i to sam mu i rekao. Gledao me tim neprozirnim očima, ravnodušno ali pažljivo slušajući. Uši su bile uspravne, kao za uzbunu.

- Odnesi to!- naredio sam strogo, skrivajući gađenje, a zatim dezinficirao pod sobe, na kojem je mačka ležala beživotno, kao rastrgana krpena lutka.

Mislim da me je krivo razumio, jer sam sljedeće jutro u njegovoj košari zatekao ljudsku šaku, zgrčenu i krvavu. Šaka je izgledala groteskno, kao kazališni rekvizit, ukrašena prstenom na domalom prstu i tetovažom između palca i kažiprsta. Kakvi se to ljudi tetoviraju uopće, pa još na tim mjestima? Jedva susprežući gađenje, stavio sam šaku u najlonsku vrećicu, samo ga prijekorno pogledavši. Nisam mu ništa govorio, a i što da mu kažem? Za ovaj sam nesporazum sam kriv, jer me još od onog mačjeg trofeja očito nije razumio. Možda sam mu nekako pogrešno dao do znanja da trebam veći, vrjedniji plijen? Zaključio sam to po masivnom, zlatnom prstenu na okrvavljenom prstu. Bilo me strah što će zaključiti iz mojeg čina oduzimanja plijena, ali nisam imao izbora. Ako ne želim završiti u zatvoru, moram je negdje zakopati, ili baciti u rijeku. Ukloniti sve dokaze, jer sam bio suučesnik u mogućem ubojstvu. Sudeći po svježim tragovima krvi, koja se još nije počela zgrušavati, on tu šaku nije slučajno našao iza kontejnera.

U svakom slučaju, morao sam ga zaštititi, jer ga je čekala smrtonosna igla kod veterinara, ako ga ulove. Te večeri dugo smo razgovarali - ja riječima, on pogledima i ušima. Mislim da mu je stalo do mene, baš kao što je i on meni prirastao za srce. Nakon razgovora, legao je uz mene, priljubivši se gipkim izduženim tijelom uz moje. Ravnomjerno diše u ritmu mojeg vlastitog disanja do jutra. Meni je to dovoljno.

Sljedećih dana nagovaram ga da ostane pritajen, da ne lunja. Možda je vani potjera. Možda ga traže prijatelji vlasnika šake? Govorim mu, kako je loše to što je uradio, ali sad - što je, tu je! Iz ove se kože ne može. Nisam sretan zbog s ovim što čini, ali na mene uvijek može računati. On to zna, jer netremice fiksira moj pogled i kao da kimne glavom, prije nego je spusti na prednje šape i zuri prema vratima.

- Nemoj izlaziti par sljedećih dana – kažem ozbiljno. Spremim se i odlazim na posao, a on se ne miče. Kad se vratim, nema ga i sad ozbiljno brinem. Strah me, što će sljedeće dovući u stan.

Ne iznenađuje me kad sljedeće popodne, na povratku s posla, u stanu zateknem još jednog psa, nalik njemu. Kao da su iz istog legla, od iste majke. Obradujem se, jer očito je pronašao obitelj, ali i brinem, hoće li me uskoro napustiti. Spremam još jednu košaru i još jednu posudu s vodom. Ne mučim se uzalud oko hrane, ionako znam da oni jedu negdje vani.

Sljedećih dana, svaki put zatičem još jednog novog psa više u stanu, koji polako sliči na skrovište pasa lutalica. Ne pitam, kako ih nitko nije opazio dok dolaze u stan na trećem katu. Samo pretpostavljam da se služe liftom u parovima, dok jedan dežura i pazi da netko od stanara ne naiđe.

Začudo, u stanu nema laveža. Oni se sporazumijevaju pogledima. Ponekad mi se učini da su prema meni puni nepovjerenja, ali ta se misao istopi kad legnu oko mene i počnu me grijati svojim crnim, glatkim tijelima i dahom, koji podsjeća na šumor lišća u granama.

Ponekad čujem kako vuku nešto teško i nezgrapno kroz kuhinjska vrata, pa niz stubište do podruma. Ne usuđujem se pitati, a i čemu? Bolje je ne znati. Samo pretpostavljam o kakvom se plijenu radi. Sad ih ima toliko, da više ne odlazim na posao. Briga za njihov smještaj i posude, koje treba puniti vodom, oduzima mi dobar dio dana. Uvečer od iscrpljenosti padam u krevet i tek pred jutro osjetim kako se vraćaju u stan i liježu, vlažnih i sjajnih njuški, crnih kao noć.

Odavno ne susrećem druge stanare u zgradi. Ponekad mi se učini, da osim pasa i mene nikog drugog živog i nema. Ne pitam ih ništa. Tek sam sebi obećam u bradu, da ću se jednog dana ohrabiti i sići do podruma.



Post je objavljen 19.11.2013. u 18:44 sati.