Škripi mi pjesak pod nogama, sitni bijeli kamenčići staze koja vodi prema tebi.
Nisam ti dugo bila, pajdo moj, nekako me bilo stid doći ti u ova vremena. Znam da mi ti nikad ne zamjeriš moja duža izbivanja, jeftino cvijeće , znam da me razumiješ.
Sjećaš se , zapravo ja se sjećam i za tebe i za sebe, naših priča, vožnje u ladi nivi na +36, sa otvorenim prozorima kad smo na sav glas pjevali neke ondašnje hitove, naših dugih noćnih razgovora, tvog objašnjavanja zašto su muškarci takvi kakvi jesu...............slike, slike sjećanja.
Sjećam se i našeg zadnjeg sastanka, na barikadama, donjela sam sendviče, negdje u noći dok ste ti i ekipa stražarili na hladnoći.
Sjećam se tvog zadnjeg osmjeha, sjećam se i naših plesnjaka, izleta, tvoje svadbe, tvog sina koji me uvijek vodio u kupaonu gleat "šinicu" kako se okreće
Ne sjedam na klupu do tebe, hladna je i sva puna lišća, miriše na trulež, a ja nevolim ovo doba godine, kad sve polako propada, trune, miriše na vlagu.........
Pajdo moj, fališ mi ponekad
Pitam se , da li je stvarno sve to vrijedilo tebe?
Ova lijepa zemlja koju si toliko volio više nije tako lijepa, ljudi se ne smiju, ne druže, nema nade ni optimizma.
Prijatelju, stojim na tvom grobu, računam, ove godine bio bi pedesetogodišnjak.
Kako bi izgledao? Da li bi i dalje imao onaj posprdan osmjeh na licu, onaj tvoj.........baš me briga izraz.......da li bi i dalje volio ovu zemlju, ovakvu kakva je danas?
A meni samo ostaje pitanje, da li je tvoj život vrijedio ovog što danas imamo?
Post je objavljen 19.11.2013. u 10:26 sati.