Film koji je režirao George Clooney ima dublju pozadinsku priču.
Jeste li ikada čuli informaciju da je tijekom 2.svijetskog rata postojao odjel američke vojske u kojem su bili regrutirani povjesničari, povjesničari umjetnosti, profesori, arheolozi i drugi, kolokvijalno poznat kao Monuments man?
Odred je formiran kako bi pratio, sačuvao i vratio kulturno-povijesno blago koje su nacisti i fašisti krali diljem Europe i Afrike. Srce mi je stalo kad sam vidio da je u odredu služio legenda koju smo učili na fakultetu u kontekstu povijesti arheologije, sir Leonard Wolley, čovjek koji je pronašao i kopao Ur.
Kako smo se našli u tome? Sjetili smo se da se na program javnih potreba u kulturi Grada Rijeke može probati prijaviti pronalazak i revizija aheološkog materijala iz Rijeke, tadašnji Museo Civico di Fiume, koji je premješten u očekivanju napada Kraljevine SHS na Italiju. Znači, pravno gledano, materijal nije ukraden, već je premješten na sigurno iz jednog kraja tadašnje Italije u drugi.
Po kuloarima (neformalni razgovori, forumi) se priča da je taj materijal imao drugu putanju i sudbinu od onih koji su ukradeni tijekom okupacijskih operacija. Navodno su kamioni sa sanducima krenuli putem Italije i stali u mjesto Codroipo, preciznije Villa Manin, poznato u domaćoj javnosti kao mjesto dobrih koncerta i, eventualno arhitektima, kao djelo Andrea Palladia.
Jedino sigurno jest da tog materijala u Rijeci nema.
Poslao sam mail u Udine pandanu konzervatorskog odjela, sovrintendenza per i beni culturali del Friuli Venezia Giulia, ali sam doživio totalni ignore. Što znači da se upit mora poslati iz više instance, zato sam predvidio troškovnik u kojem prvo razgovaram s ministricom kulture u nadi da će pomoći našoj ekipi. Pronašao sam bilateralni ugovor, parafiran prošle godine u oba doma, o suradnji u kulturi između republika Italije i Hrvatske, s posebnim naglaskom u arheologiji (članak 6) .
Ironično je da sam se u dopisivanju sa Ministarstvom vanjskih poslova republike Italije osvjedočio da oni sami nemaju pojma o dogovoru o kulturi koju su napisali i da su do sada smatrali na snazi onaj iz 1960 sa SFRJ.
I onda moraš birokrate učiti njihov posao... .
Zašto pišem o ovome? Zato jer se otvaraju pitanja koje birokrati (koristim tu riječ u pejorativu, kao i političar) iz obje zemlje žele ignorirati kako nebi morali raditi posao za koji su inače i plaćeni.
Priča o umjetničkom blagu koje su Talijani odnijeli iz Zadra. Jugoslavija je, najprije, tražila da se građa vrati, a onda se početkom šezdesetih dogovorila s Italijom i ona je završila u Veneciji. Cijeli dogovor polazi od pretpostavke da su umjetnine odnesene 1943., prije kapitulacije Italije. Mlada znanstvenica Antonija Mlikota došla je do dokumenata koji potvrđuju da je blago odneseno godinu kasnije, 1944. godine. Važan dokument pronađen u Nacionalnom arhivu iz Washingtona otvara novo pitanje: Treba li blago ipak biti vraćeno u Hrvatsku?
iz Jutarnjeg Lista.
Pogotovo birokratsko-diplomatski aparat djeluje farsično kad znamo da Italija potražuje svoj arheološki materijal od američkih muzeja i istovremeno vraća umjetnine sa okupiranih teritorija.
Kako odmrsiti to ogromno klupko nerada, želja (naših) i birokracije? Jer govoriti o tome kako su kulturno-povijesni spomenici unikum koji moramo sačuvati za buduće generacije nešto i ne funkcionira kod ljudi koji svoje djelovanje vide kroz nošenje papira iz jednu u drugu sobu.
Međutim, da ne bude sve tako crno. Iako fali inventarna knjiga stvari koje nedostaju iz Rijeke, i koje jedino ovdje u Rijeci, kao mjesto konteksta imaju smisla biti, a ne u nekom zatvorenom depou radi čega bilo tko se bavi arheologijom u Rijeci mora posezati za zaključcima i fotografijama starim 70 godina.
Ako već ne možemo tražiti restituciju, da se političari i birokratska kasta ne osjećaju prozvanima, onda barem da nam dopuste reviziju materijala, inventarizaciju i objavu monografije, jer je u današnje vrijeme informacija važnija i od samog predmeta, kad već predmet ne može Muhamedu.
I tako da na neki način Rijeku vratimo Rijeci, odnosno Riječanima.
Nažalost pozitivan primjer iz 2.svijetskog rata, u kojem je američka vlada bila toliko prosvjećena da uđe u trag umjetničkim djelima, nije ponovljen tijekom okupacije Iraka 2003.godine kad se svijet osvjedočio kaosu i pljački Bagdadskog arheološkog muzeja, jednog od najvrijednijih u svijetu, baštinu ljudskog roda. Pisao je o tome moj profesor Frederic Mario Fales na faksu koji je predavao arheologiju bliskog istoka. Srce mi je krvarilo dok sam čitao što je sve nestalo.
Isto se dešavalo i u Kairu sa arapskom revoluciojom koja i nije baš najbolje završila.
Kojim će tek tijekom ići ovo što pokušavamo za Rijeku je još uvijek nepoznanica. Treba vidjeti ako će nam program uopće proći. Možda je bahato, ali djelomično možemo s ponosom reći da smo na tragu odreda Monuments man, ili barem pokušavamo dovršiti ono što su oni započeli. Ne piše se dobro narodu koji uništava vlastite spomenike. Ako ne poštivamo sami sebe, kako možemo očekivati da će nas drugi poštivati?
ps. izlet na mitsko-povijesnu stazu Trebišća-Perun je otkazan i prebačen na 24.11.2013 (nedjelja).
Post je objavljen 17.11.2013. u 13:55 sati.