Noćas ili bolje rečeno, rano ujutro sam krenula u Vukovar, po prvi put u životu. Očekivanja su bila velika, a uzbuđenje u meni je raslo proporcionalno kilometrima koji su ostajali za našim busom. Društvo je bilo veliko, pjevalo se, zezalo, a povijesničarka nam je objašnjavala važne činjenice vezane za pojedine krajeve dok smo jezdili našom plodnom ravnicom. Puno zemlje, a ujedno i puno trave koje je sve pokrila i pokorila. Nije to ona egzotična trava nego ona prava, korov koji je obrastao u sve površinske pore tog slavonskog, nekoć plodnog tla. Ponegdje se nazire i koja ploča s mrtvačkom glavom, tek podsjetnik da nema zapišavanja uz cestu niti hvatanja arije van olovnog zraka. Dolazimo u Vukovar. Tišina zavlada među nama, a povijesničarka i dalje priča o povijesti, ratu, danima, opsadi, granatama, ranjenicima, jamama, stratištima i svemu onom što ste sigurno čuli. Tijekom slobodnog vremena dolaze nam kolege iz Vukovara pa nam pričaju priču o novom Vukovaru koji je nastao na ruševinama onog starog, izgranatiranog Vukovara. Taj novi Vukovar je obnovljen, ostala su samo pojedina mjesta koja podsjećaju na ono što se događalo. U tom novom Vukovaru svi govore istim jezikom, Hrvatskim jer je to službeni jezik u RH. Nema fiktivnih građana koji dolaze samo za izbore i koji na taj način kroje sudbinu toga grada. Ljudi rade jer su otvorene neke nove firme od vitalne važnosti za ovaj kraj. Na kraju krajeva to i jeste Područje od posebne državne skrbi i neka nitko ne bude ljubomoran što se država posebno pobrinula za njih. Oni su to krvavo zaslužili i zato...ostali kuco! Djeca idu u istu školi, nema srpske i hrvatske smjene, nema hrvatske i srpske povijesti, nema hrvatskih i srpskih profesora. Nema hrvatskih i srpskih vrtića, niti hrvatskih i srpskih kafića. Sve je to postalo Naše, svih onih koji žive tamo bez obzira na spol, nacionalnost, krvnu grupu ili možda seksualnu orijentaciju. Nema nikakvih dvojbi o tome tko je koga napao. Na cesti ne možete sresti onoga tko vas je zatočio i mučio u logorima jer su takvi odgovarali pred Sudom, a potom su dobili i zasluženu kaznu. Nema više nestalih jer su dobri i pošteni susjedi rekli gdje su bila stratišta i gdje mogu naći kosti svojih najmilijih. Nema šutnje, nema skrivenih pogleda...počinje se živjeti nekim novim životom punim nade i tolerancije. U tom novom Vukovaru ne možete sresti političare koji skupljaju bodove na žrtvi tog grada...
Večer se približava i krećemo natrag svojim kućama i dok se magla polako spušta... vidim neku ploču na zgradi Suda...stoji i nikome ne smeta.
Oprostite mi, ovo je bio samo san...jedan običan san...
Post je objavljen 15.11.2013. u 18:57 sati.