Ne znam jel tako i vama, ali što sam starija, to mi se češće događaju blicevi sličica iz djetinjstva.
Događaji, mirisi i okusi kojih se godinama nisam sjetila, pa onda sijevnu u trenutku, ničim izazvane i probude u meni želju za nekim starim, poznatim okusima i mirisima.
I sve me tako obuzme neka dragost i toplina i sva se raznježim, pa krenem ljubiti sina koji me u čudu rukama drži na udaljenosti kao da sam skrenula ... a dobro, nisam daleko, al svejedno bi me mogao pustiti da ga izljubim ...
Tako i jučer, osjetila sam okus kolačića kojih se nisam sjetila valjda trideset godina. Točno znam tu mekoću ugriza i okus kave, miris kokosa ...
Kolačići od čajnih kolutića.
Hm, recept nemam, a tko zna ima li uopće kolutića za kupiti ? Nisam ih vidjela godinama. Istina, nisam ih ni tražila jer ih ne volim onako suhe, ali u kombinaciji sa spomenutim okusima ...
Kliknem na Coolinariku i nađem milion recepata s čajnim kolutićima i od prve ubodem baš ono što tražim.
Mislim, u receptu su kolutiČi i šeČer, ali to ne mijenja na okusu.
Uz nekoliko preinaka: margarin sam zamijenila maslacem, stavila 15 dkg šećera umjesto 20 dkg i stavila 25 dkg maslaca umjesto 30 dkg.
Inače, to je baš ono što sam tražila !