Kao što nam već u imenu svoga bloga djelomično otkriva, autor tekstova objavljenih na adresi
http://gosponprofesor.blog.hr je srednjoškolski profesor, točnije profesor hrvatskog jezika i književnosti. To podrazumijeva visoku razinu pismenosti koju on dokazuje u tekstovima koje je uistinu užitak čitati, ali ne samo zbog stilski dojmljivo sročenih rečenica, već i zbog raznolike i vrlo zanimljive tematike koje se autor prihvaća. Autor na svome blogu naime, osim često vrlo duhovito posredovanih dogodovština iz zbornice i iz učionica, objavljuje i kritički intonirane komentare problema u prosvjeti, ali i autoironične opservacije statusa profesorskog kadra u hrvatskome društvu, a ne libi se i ukazati na raznorazne druge društvene probleme ali i predložiti moguće pravce njihova rješavanja, uvijek uz priličnu dozu humora i ležernosti i uz pregršt referenci, najčešće na književna, ali i djela drugih umjetnosti te uz veliku količinu citata. Blog obiluje i autorovim preporukama dobra štiva ili kvalitetna filma, profesor s vremena na vrijeme čitateljima svoga bloga priušti i pokoji primjer provjere znanja iz poznavanja školske lektire, a zanimaju ga i problemi iz područja religije, kojima je također posvetio nekoliko, obilno komentiranih tekstova. Uglavnom, jedan od najkvalitetnijih i najsadržajnijih domaćih blogova kojega svakako vrijedi redovito pratiti.
Ocjena: 9/10
Iz bloga:
U školama rade čak i neki ljudi kojima je stalo do učenika. Do djece. Pazite, kvaka je u tome da im je doista stalo do učenika. Ne deklarativno, ne formalno, ne prigodničarski, ne zato što se to podrazumijeva u ovoj struci. Samo da znate, uopće se ne podrazumijeva. Ako sam igdje naišao na načelno pozitivan, a zapravo pritajeno kompetitivno-neprijateljski, manje-više pasivno-agresivni odnos spram djece, onda je to upravo škola, tzv. odgojno-obrazovna ustanova. Institucije smrde, tako je to. Pokušajte zagovarati učenike, i jamačno će vas promatrati s podozrenjem, ako ne i otvoreno napasti. Tko? Pa kolege! Metaforički govoreći, osjećat ćete se poput čovjeka koji brani crnce među Klanovcima, eto. Brutalno iskreno. Nemojte mi samo reći da ste iznenađeni. Premda vjerojatno jeste. Prosječan građanin o školstvu razmišlja valjda jedino ako ima školarca u kući.
******
O knjizi
Darka Milošića '55 lakih komada' Boris Postnikov je napisao:
Prvi problem s piscima koji se trude izbjeći i crnu i bijelu stranu, naravno, sastoji se u tome što im pisanje najčešće – budući ni crno ni bijelo – postaje sivo. Milošić je, međutim, jedna od onih rijetkih, sretnih iznimki: on piše šareno. Koloratura teksta mu je bogata, a spektar širok i vuče prema toplim bojama: živopisni detalji, repertoar svakodnevice i ležerna, visprena, žovijalna duhovitost… To elementarno umijeće žitkog esejizma – da se bude konkretan i apstraktan u razmaku od nekoliko redaka, refleksivan i "životan" u isti mah – Milošić je razvio do majstorskog stupnja: onog na kojem više i ne primjećujemo da je riječ o umijeću, jer se stvar razvija tako lagano i jednostavno, bez napora i otpora… 55 lakih komada nešto su kao album sa šarenim sličicama lepršave znatiželje, educirane zaigranosti i – što je, naposljetku, možda i najvažnije – vedre, opuštene životne radosti. Vrijedi ga listati iznova pa opet. Zbirka je raritetna.
.