„ Dobar dan Vam želim, gospodine....“ upitno će Tomislav.
„Stanković. Drago mi je. Znam, nismo se ni upoznali. Ušao sam u razgovor s tobom na neprikladan način, ali ne kajem se zbog toga. Ne ćeš ni ti.“
Tomislav je i sam znao da ovaj čovjek misli ozbiljno i kao da je bio siguran da će mu reći nešto što bi moglo promijeniti cijeli njegov svijet s kojim ni on sam nije bio posve zadovoljan. Skrivao je želju da se riješi heroina. Problem je bio potražiti pomoć. On je uvijek sve volio raditi sam još od malih nogu, tako je i smatrao da to može sam. „Kako sam ušao u to, tako ću izaći!“ uvijek je ponavljao sam sebi kad bi roditelji pokrenuli razgovor na tu temu.
Stanković je započeo razgovor. „ Imaš li koga od rodbine izvan Zagreba? Znam da nisi iz Zagreba, već da si se doselio ovdje, ali ću te svejedno pitati kako bi ti se razgovor činio prirodnim.“
„Moji su roditelji rođeni u Dalmaciji. Nekoliko godina sam i ja proveo s njima u Kninu. Lijepe su to uspomene. Recite zašto Vas to zanima?“
„Knin će ti promijeniti život. Sada me pozorno slušaj. Učini sve kako ti kažem. Znam da bi se želio riješiti ovisnosti, ali ne ćeš uspjeti sam, tj. uspjet ćeš sam, jer sve i ovisi samo o tebi, ali moraš slušati što ti govorim i raditi sve kako ti kažem. U početku će ti biti teško, prepušten si sam sebi. Knin, tvoj rodni grad, utjecat će povoljno na tvoje raspoloženje, tamo će ti biti puno lakše doći u kontakt s ljudima, a u velikoj ćeš mjeri izbjeći dilere. Zagreb je mnogo veći grad i na svakom si koraku izložen opasnosti. Misli na to da ću ti poslati i koju kontrolu, da provjerim jesi li ustrajan ili ćeš posustati. Znaš da ne smiješ. Zašto si inače uopće stigao dolje? Da nastaviš i dalje?!“
Tomislav ga je promatrao kako govori. Činilo mu se da je Stanković rođeni govornik. Martin Luther i on kao da su u rodbinskoj vezi. Profesor je svojim načinom govora pokazivao čvrst karakter, ozbiljnost i želju da mijenja na bolje. Njegov dalmatinski naglasak samo je pojaćavao dojam.
„Ako je to sve što ste mi imali za reći, ja bih se vratio kući.“ Tomislav će smireno.
Nikada nije volio da mu netko drži predavanja o njegovom životu, da mu govori što i kako treba raditi, ali je Stankovića ipak želio saslušati. Shvatio je da on nije bezveze želio razgovarati s njim i kako mu zapravo želi pomoći. Nepoznato je zašto je saslušao njega, čovjeka kojeg uopće nije poznavao, a kada bi roditelji pokrenuli razgovor, sve što bi on učinio, dignuo se s fotelje i otišao odsvirati nešto.
Nije birao ni vrijeme ni mjesto. Za promjene nikada nije kasno, nepotrebno je čekati da promijeniš nešto, učini to odmah.
„Učini to odmah, učini to odmah, učini to odmah!“ neprekidno je u sebi ponavljao. Stigao je kući, večerao i otišao u sobu. Tamo je na brzinu spremio stvari u jedan kovčeg i otišao iz stana. Bez povratka, barem ne skorog povratka.
Roditelji su već spavali.
Post je objavljen 14.11.2013. u 21:10 sati.