Pregled posta

Prosječna Amerikanka izdala svjedodžbu o mandatu vladavine predsjednika Obame

„Dragi predsjedniče Obama!

Želim iskoristiti jedan trenutak kako bih Vam zahvalila za sve što ste učinili, i što radite.

Znajte, samohrana sam majka iz jednog malog grada Palmer u Texasu. Živim sa svoje dvoje djece u jednoj maloj kući koju sam iznajmila. Vozim stari auto, i molim svakodnevno da još malo izdrži. Imam prosječno radno mjesto, i donosim doma plaću zbog koje si Vi i Vaša supruga ne možete ni zamisliti da biste od nje mogli živjeti. Jako se brinem zbog „Obamacare“ [Obamino zdravstveno osiguranje, op. a. CBK] pored svih drugih poreza koji se nama Amerikancima nameću, i dugova koje tovarite na leđa naše zemlje. Imam nekoliko pitanja za Vas, gospodine predsjedniče:

Jeste li ikada imali poteškoća u plaćanju svojih računa? Ja jesam.

Jeste li ikada okrali Petera da biste platili Paulu, i ipak čak ni to nije bilo dovoljno? Ja jesam.

Jeste li ikada bili tako bolesni da ste morali potražiti liječnika, ali niste imali zdravstveno osiguranje, jer je preskupo? Ja jesam.

Jeste li ikada svojoj djeci morali reći NE kad su Vas nešto molili što im je bilo potrebno? Ja jesam.

Jeste li ikada krpali hlače, lijepili cipele, zamjenjivali zatvarače, jer je bilo jeftinije tako nego kupiti nešto novo? Ja jesam.

Jeste li ikada u trgovini s prehrambenim namirnicama morali ostaviti jedan ili dva proizvoda, zato što niste imali dovoljno novca? Ja jesam.

Jeste li ikada zaspali plačući, jer niste imali pojma kako da sve to prebrodite? Ja jesam.

Mogla bih tako postaviti bezbroj pitanja. Vjerujem da nemate pojma kroz što prosječni Amerikanci uopće prolaze, i iskreno rečeno, vjerujem da Vam je svejedno. Ne živi svatko ekstravagantno dok Vaša obitelj odlazi na skupa putovanja koja više stoje nego što najveći broj nas može zaraditi za dvije do četiri godine. Ima nas tolikih koji patimo. Pri tome sve činite da povećate naše patnje.

Vjerujem da ste jedan sebičan čovjek bez empatije u svom srcu, kojemu je svejedno što je najbolje za one koji su birali da ih zastupa, ali još više za slavu Vašeg imena u povijesti.

Stoga, hvala Vam predsjedniče Obama, hvala zbog kažnjavanja onih među nama, koji plivaju taman toliko da se ne utope, ali ipak ispod površine, i hvala što ste Ameriku odveli preko ruba u ponor.

Ostavili ste traga u povijesti kao apsolutno najlošiji i najomrznutiji predsjednik Sjedinjenih Država. Neka Bog bude milostiv Vašoj duši!

Uz srdačni pozdrav,

Yolanda Vestal,

jedna prosječna Amerikanka.“


Ovo svoje otvoreno pismo je Amerikanka iz Texasa, gospođa Yolanda Burroughs-Vestal, objavila [2013., op. a. CBK] na svom Facebook-profilu povodom gostovanja predsjednika Obame u texaškom gradu Dallasu gdje je sudjelovao na jednoj donatorskoj večeri za elitu, dakle, zatvorena za javnost, koju je organizirala vladajuća Demokratska stranka, na kojoj je sakupljao novčanu potporu za svoj politički program uvođenja obaveznog zdravstvenog osiguranja za 30 milijuna Amerikanaca koji ga nemaju, ali je pitanje hoće li si ga moći priuštiti, jer nemaju s čim platiti osiguranje.

Trenutno stanje s Obaminim zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju je takvo, da je zakon zapeo u gornjem domu sabora Sjedinjenih Američkih Država, u Senatu, u kojemu većinu čini republikanska oporba. Republikanska većina argumentira odbijanje „Obamacarea“ time da se radi o uvođenja socijalizma, što u tradicionalno antikomunističkim Sjedinjenim Američkim Državama predstavlja crvenu krpu kao za bika u španjolskoj areni, jer je sloboda u zemlji s 50 saveznih Država drukčije shvaćena nego u Europi, naime, Amerikanci ne trpe ništa što se nameće kao nešto obvezujuće, u smislu da se nešto mora; tako Amerikanci ne moraju uplaćivati u državni ili privatni fond za zdravstveno osiguranje ako ne žele, ili ako nemaju novac da to plate, (to će se uskoro promijeniti uvođenjem "Obamacarea"), tako da praktički dobivaju brutto-plaću umjesto netto-plaće, odnosno dohodak uvećan za onaj dio koji bi išao na plaćanje zdravstvenog osiguranja.

Biti će sreća ako „Obamacare“ kao najveća reforma i politički projekt predsjednika Obame ne bude prošao u Senatu, jer je predsjednik najavio, da će njegovo zdravstveno osiguranje postati obvezujuće 2017. godine, s tim da će, kako je naglašeno na tiskovnoj konferenciji predsjednika Obame, bolesnici imati sreću da će biti čipirani, što će pomoći čuvanju njihovog zdravlja. Tako govore oni koji su inspirirani „nečastivim“, kako nam Biblija prenosi da je Isus Krist nazvao sotonu, ne želeći negativnost imenovati imenom da joj ne daje na snazi.

Već je rečeno na ovom blogu, CBK, da će prve žrtve čipiranja odnosno obilježavanja kao Židovi u 3. Reichu postati oni najnemoćniji kojima je potrebna zaštita, bolesni ljudi, i djeca. Iako je čipiranje ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama već počelo najkasnije 2012. godine, i u tijeku je, ono ipak još nije masovno, ali kroz akcije tipa uvođenja zdravstvenog osiguranja otvaraju se vrata za mogućnost čipiranja milijuna ljudi; ponegdje se čipiranje provodi tajno, kao npr. kada se rođenčadi ili bebama ugrađuju minijaturni odašiljači (chip) veličine rižina zrna, i to bez znanja i odobrenja roditelja; minijaturni čipovi se također već nalaze u nekim generičkim lijekovima. Tko ima psa u Hrvatskoj zna da je obavezno čipiranje pasa, međutim, taj chip ipak nije povezan s GPS-sustavom, dakle, satelitski računalno upravljani sustav, međutim, svejedno je i to moralno i etički upitno, a ne samo „zgodno i praktično“; čipiranje pasa je u biti uvod u čipiranje ljudi, a čipovi koji se ljudima implementiraju ispod ljudske kože, u području čela ili na desnoj šaci, povezani su sa satelitskim i računalnim GPS-sustavom.

Na navedenom skupu elite u Dallasu se ulaznica za sudjelovanje plaćala 15.000 US$, a osobni prijem/kratki osobni razgovor s predsjednikom stajao je 30.000 dolara.

Kao što je poznato, predsjednik Kennedy je ubijen u Dallasu, 22. studenog 1963. godine, jer je predsjedničkim ukazom ukinuo ono što je uzrok današnjoj gospodarsko-financijskoj krizi u Sjedinjenim Američkim Državama i Europskoj uniji, odnosno na liberalnom Zapadu – Sustav federalnih rezervu ili FED-banku, privatnu banku međunarodnih bankara, koja je korupcijom Kongresa i američkog predsjednika Woodrowa Wilsona osnovana 1913. godine, dobivši ovlast tiskanja valute Sjedinjenih Američkih Država, čime su S.A.D. izgubile svoju nezavisnost, jer je američka vlada postala ovisna od privatnih i klijentelističkih interesa jedne „urotničke klike“, kako je bankarsku trojku John D. Rockefeller – J.P Morgan – Paul Warburg nazvao predsjednik Wilson, priznavši da je od industrijskog diva U.S.A. učinio invalida.



35. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, John F. Kennedy, ubijen u Dallasu, 22. 11. 1963., u uroti čiju je mrežu ispleo 'Wall Street', odnosno najmoćniji (privatni) bankari, koji su ovim javnim ubojstvom, ne samo utjerali javnosti strah u kosti, nego je time izvršen državni udar, tako da su na vlast došli politički podobni koji su (korumpirane) marionete kriminalaca koji konce vuku iza kulisa politike u Washingtonu. Od 1963. S.A.D. nisu više imale niti jednog predsjednika koji bi bio suvereni vladar. Pored predsjednika Lincolna je karizmatični JFK najznačajniji predsjednik i državnik u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. John Fitzgerald Kennedy budio je nadu, a njegovi besmrtni ideali i njegova pozitivna djela pružaju realnu nadu da su pozitivne promjene uvijek i u svako doba moguće, jer one ovise samo o nama.

Točno prije 100 godina je uz FED-banku, koja nema slučajno svoje sjedište u gradu New Yorku na Manhattanu u blizini burze u ulici Wall Street, odnosno sjedištu privatnog bankarskog sustava kolokvijalno zvan 'Wall Street', a ne u glavnom gradu Washington D.C., kroz Kongres, na praznike za Božić, šiban zakon o porezu na dohodak s kojim je američkim posloprimcima nametnut porez koji do tada nisu morali plaćati, a inače porez na dohodak služi otplaćivanju državnog duga Sjedinjenih Američkih Država; Amerikanci ga ne moraju ni danas plaćati, s obzirom da nekoliko saveznih Država nije nikada potvrdilo (ratificiralo) ovaj nesuđeni savezni zakon koji se, međutim, od izvršnih vlasti, tako i porezne uprave, provodi kao da postoji, iako je protuustavan, a mnogobrojni Amerikanci su odslužili zatvorsku kaznu jer nisu htjeli platiti porez na svoj dohodak. Na koncu, nije normalno ni logično da radnici plaćaju porez na svoj dohodak koji im je jedini izvor prihoda u životu i za svakodnevni život njihovih obitelji; druga je stvar da poslodavci (i kapitalisti) plaćaju porez na svoj dohodak ili profit.

U Hrvatskoj radni narod uopće nije svjestan da je plaćanje poreza na dohodak, koji u našoj zemlji za posloprimca plaća poslodavac ali zato radniku isplati netto-dohodak umanjen za porez na dohodak koji iznosi i do 70 posto, u prosjeku oko 25 do 30 posto, što znači da hrvatski radnik umjesto prosječne plaće od, na primjer, 6500 kuna dobiva svaki mjesec isplaćeno 5000 kuna, ako je sreće da mu poslodavac uopće isplati plaću, ne samo na vrijeme, nego uopće.

U Sjedinjenim Američkim Državama u međuvremenu od 1913. naovamo porez na dohodak ne plaća oko 60 milijuna Amerikanaca, svjesni da ne postoji zakon o plaćanju poreza na dohodak, iako taj porez američka vlada ilegalno ubire od naivaca, dok one druge straši sudskim postupcima koji se u biti pretvaraju u politički motivirane i montirane procese kao u fašizmu i komunizmu, ako odvjetnik nije toliko spretan pa sucu postavi zahtjev da će njegov klijent otići dragovoljno u zatvor ako se na sudu predoči na uvid zakon o porezu na dohodak; pošto taj zakon ne postoji, sudac u tom slučaju oslobodi optuženu nevinu osobu – poreznog obveznika.

Gospođa Yolanda Vestal nije ni u snu mislila, da će njeno pismo postati poznato u cijeloj Americi, jer je na desetke tisuća „fejsovaca lajkalo“ njenu stranicu; očito je žena pogodila živac nacije i sve ono što narod muči. Bankari s Wall Streeta su, naime, američki narod osiromašili i poslali ga u dužničko ropstvo, dok je vlada američkog predsjednika Busha poklonila privatnim bankama, koje su prouzročile krizu, preko 700 milijardi US$ novca poreznih obveznika nakon izbijanja svjetske financijske krize na Wall Streetu 2007.2008. godine.



Možda je američka i zapadna kriza najbolje opisana u hollywoodskom igranom filmu „Killing Them Softly“ (Ubij ih nježno), u kojemu Brad Pitt glumi plaćenog ubojicu Mafije, i u kojem je redatelj inteligentno prikazao da u stvarnosti nije klasična Mafia glavni kradljivac javnog novca nego korumpirani vladajući političari u Washingtonu kao marionete 'Wall Streeta'. Naime, u samo nekoliko rečenica, koje Brad Pitt izgovara na kraju filma, opisano je što su Sjedinjene Američke Države u stvarnosti, a ne u mitu kojeg poznajemo s TV-ekrana i kroz propagandu:

[U pozadini dijaloga Brada Pitta s mafijaškim računovođom svira pjesma IT'S ONLY A PAPER MOON, i vidi se, i čuje, na tv-ekranu pobjednički govor Baracka Obame, izgovoren u noći predsjedničkih izbora 2008. godine u Chicagu.]

Barack Obama: „To je odgovor [izborni rezultat odnosno njegova pobjeda na izborima] izrečen od mladih i starih, bogatih i siromašnih, od Demokrata i Republikanaca, od crnih.-, bijelih.-, latino.- i azijatskih-, urođenih i izvornih Amerikanaca, gay, hetero, sposobnih i onesposobljenih. (…)“

Brad Pitt.: [Upravo ušao u bar nakon što je likvidirao trećeg s popisa nepoželjnih, i sjeda za šank za kojem sjedi mafijaški računovođa, te pali cigaretu, i umjesto pozdrava počne ironično komentirati Obamin pobjednički govor.]

„O da, svi smo isti, svi smo jednaki.“

Barack Obama.: „(…) Nikada nismo bili samo kolekcija pojedinaca, ili kolekcija crvenih i plavih država. [Asocijacija na elektorske glasove po saveznim državama, ovisno je li većina dala glas kandidatu Demokrata, označena na političkom zemljovidu crvenom bojom, ili Republikanaca, označena plavom bojom]. Uvijek smo bili, i uvijek ćemo biti, Sjedinjene Američke Države…“

Brad Pitt.: „Slijedeće što će nam reći je, [obraćajući se računovođi, ali gledajući u tv-ekran], da smo zajednica, jedan narod.“

Barack Obama: „U ovoj zemlji mi rastemo, ili padamo, kao jedna zajednica, kao jedan narod. Iza naših obala, onima koji su se okupili oko radija, u zaboravljenim krajevima svijeta, naše priče su zasebne, ali naša sudbina je zajednička. Večeras smo još jednom dokazali, da prava snaga naše nacije ne izvire iz snage našeg oružja, ili veličine našeg bogatstva, već od trajne snage naših ideala – demokracije, slobode, prilika i mogućnosti, i nepopustljive nade.“

[Okupljena masa birača i simpatizera skandira Obamino predizborno geslo: „YES WE CAN, yes we can, yes we can…“]

[Računovođa Mafije obavještava Brada Pitta, da je Mafija u recesiji, tako da mu neće isplatiti 15 tisuća US$ po glavni ucijenjene i nepoćudne žrtve s crne liste Mafije koje je likvidirao, nego samo 10 tisuća dolara, i kad je Obama ponovo naglasio riječi Thomasa Jeffersona, i računovođa ga uputio neka posluša riječi o tome da su svi ljudi isti i jednaki, i da tvore zajednicu, Brad Pitt je odgovorio u monologu…]

Brad Pitt.: „Ne nasmijavaj me! Mi smo jedan narod?“

[Računovođa Mafije mu je predbacio, da se sada obrušava i na Thomasa Jeffersona kojeg je Obama citirao u svom govoru, a ne samo na mafijaške šefove, na što mu je ovaj odgovorio:]

Brad Pitt.: „To je mit, izmišljen od Thomasa Jeffersona. Prijatelju moj, Thomas Jefferson je ovdje svetac, jer je napisao riječi: 'Svi su ljudi rođeni jednaki', riječi u koje nije iskreno vjerovao otkad je svoju vlastitu djecu pustio da žive u ropstvu! [Thomas Jefferson imao je svoju biološku djecu koju je začeo u spolnom donosu sa svojim crnim ropkinjama na svojoj plantaži, op. a.CBK] On je bio bogati, vinski snob, bolestan od plaćanja poreza Britancima, dakle, da, fakat, napisao je neke lijepe riječi, i izazvao je pobunjeničku rulju, a ova se išla boriti za te riječi [u Američkom ratu za nezavisnost i Američkoj revoluciji], dok je on sjedio u zaleđu, pio svoje vino, i jebao svoje ropkinje.

Ovaj dečko nam želi reći [misleći na Baracka Obamu], da živimo u zajednici. Ne nasmijavaj me! Čovječe, ja živim u Americi, a u Americi si prepušten sam sebi. Amerika nije država nego 'Business', a sad mi, jebo te, plati!“ [Počinje svirati pjesma MONEY (THAT'S WHAT I WANT).]

U Hrvatskoj se pak narod i ne bavi teškom gospodarskom krizom pod kojom stenje dok si vladajući političari kupuju s novcem poreznih obveznika skupe limuzine, i ne bavi se astronomskom nezaposlenošću zbog koje propada, jer radikalni članovi vladajuće koalicije plaćaju samozvanog zastupnika srpske nacionalne manjine da Srbe u Hrvatskoj radikalizira, i getoizira, kako bi stvorio lažni dojam o ugroženosti Srba u Hrvatskoj – stara špranca kojom se koristio i Slobodan Milošević u svojoj politici Divide et impera. Zato i napetosti u Vukovaru i drugim dijelovima Hrvatske zbog postavljanja dvojezičnih natpisnih ploča na institucije, tako da se kao obrambeni mehanizam javlja hrvatski otpor kako bi se Hrvate prikazalo kao „nacionaliste“, a „nacionalizam“ ima u EU konotaciju gotovo kao da se radi o fašizmu, uostalom, u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji je optužba za nacionalizam bila dio kaznenog zakona; u Republici Hrvatskoj takva optužba ima moć etiketiranja i diskvalificiranja sugovornika, odnosno mehanizam za stvaranje politički nepodobnih osoba, s posljedicom eliminacije i isključivanja iz javnog i političkog života, prešućivanja, cenzure, i sudskih optužbi za „klevetu i uvredu“ i „mržnju“. Neke se pak kritičare režima šalje i u umobolnice kao u „dobra i stara“ komunistička vremena. Živimo danas navodno u demokraciji i pravnoj državi.

Što se pak tiče gornjeg navoda o „antikomunističkim Sjedinjenim Američkim Državama“, i to je mit, jer je američka demokratska marionetska vlada komunistima diljem svijeta uvijek držala štangu, kao npr. kada se Američka vojska naprasno povukla 1920. iz revolucijom uništene Rusije u kojoj je tada bjesnio građanski rat, kada je liberalni Zapad na cjedilu ostavio antikomunističku Bijelu armiju u boju protiv Crvene armije sovjetskih boljševika pod vodstvom Lenjina, nakon čega su počeli masovni progoni stanovništva i masovna ubojstva, kako pod Lenjinovom diktaturom, tako poslije pod Staljinovom tiranijom. Oktobarsku revoluciju, koju su novcem i agentima tajne službe sponzorirali zapadni masoni, među njima britanska vlada, i Nijemci (vlada Njemačkog Carstva), odnijela je u Sovjetskom Savezu i diljem svijeta 100 milijuna žrtava (totalitarnog) komunizma. Savezništvo Zapad sa Staljinom u Drugom svjetskom ratu ne treba ni spominjati, a prije toga uspostavu diplomatskih odnosa Washingtona s Moskvom u vrijeme kada je komunistički režim počinio genocid nad ukrajinskim narodom tridesetih godina 20. stoljeća. Nakon Drugog svjetskog rata imamo harmonizaciju odnosa Amerike s komunističkom Kinom za vrijeme predsjednika Nixona, a u pozadini je konce vukao diplomatski spletkaroš Henry Kissinger, „odvjetnik“ Wall Streeta. Odlične odnose Zapada s Titovom Jugoslavijom ne treba također posebno elaborirati kada je Jugoslavija bila američki komunistički saveznik koji je kod kuće gazio ljudska prava, a o „antikomunizmu“ liberalnog Zapada mogu posvjedočiti i Mađari i Česi, a ne samo Hrvati, kada su komunistički tenkovi gazili civile po Budimpešti 1956. i Pragu 1968. godine, a "antikomunistički" na to šutio. Na pokolj tenkovima na trgu Nebeskog mira, Tijen An Menu, u komunističkoj Kini 1989. također nije bilo značajne reakcije „antikomunističke Amerike“, naprotiv, američki koncerni, poput nekih velikih internetskih nosača pristali su na državnu cenzuru korisnika svojih stranica samo da sudjeluju na kineskom tržištu. Zato je Bill Gates „težak“ 50 milijardi američkih dolara, ali za svog života neće dostići bogatstvo Rockefellera i Rothschilda koje broji preko 1000 (tisuću) milijardi US$. Sapienti sat!

CBK


Post je objavljen 14.11.2013. u 01:09 sati.