Prošle su nepune tri godine od kada sam pobjegao od doma. Roditelje nisam ni čuo, ni vidio svo to vrijeme. Nisam imao hrabrosti suočiti se sa njima. Na nagovor tadašnjeg dečka stupio sam u kontakt sa njima. Sekica. Kako mi je nedostajala. Moja mala princeza, mlađa od mene 10 godina, a u toliko stvari zrelija i od mene i roditelja. Imao sam njen broj. Svako malo bi se čuli tokom te tri godine. Nismo se mogli vidjeti jer smo bili u različitim gradovima. Znala je da njen veliki braco ima dečka, i to joj nije smetalo. Glavno pitanje u njenoj glavi je bilo:"Braco, idete li ti i tvoj dečko nedjeljom na misu? Mogli bi jednom otići zajedno kada seka dođe kod vas u posjetu." Tako mala, nevina i neodoljivo slatka mi je uvijek izmamila suze na lice. Koliko god me bilo strah suočiti se sa roditeljima, toliko sam nestrpljivo očekivao taj nedjeljni ručak kako bih konačno vidio svoju sestricu.
Nisam želio izazivati dodatne probleme, pa me je dečko dovezao dvije ulice dalje od roditeljske kuće. Dogovorili smo se da ću ga nazvati kada da me pokupi.
Mama je otvorila vrata. Nasmijala se, zagrlili smo se i oboje smo zaplakali. Bio je to dirljiv i iskren trenutak. Majka i Sin, konačno u zagrljaju. Osmijeh mi je bio na licu dok smo koračali dugim hodnikom prema dnevnom boravku. Razmišljao sam kako nemam potrebu forsirati gay teme, kako ih neću pokušati educirati, objasniti da sam isti, njihov sin. Želio sam uživati u zajedničkom okupljanju nakon toliko godina.
Osmijeh je nestao čim su se vrata dnevnog boravka odškrinula. Otac, brat i svećenik. Ovaj put neki drugi, ali u istom odijelu, s istim namjera i užasavajućim osmijehom punim mržnje na usnama. Obuzeo me strah. Nisam uspio ni pozdraviti oca. Zanijemio sam.
I tu je počela priča. Obiteljsko nasljedstvo, prezime koje se treba nastaviti, obitelj, budućnost, kuća koju treba naslijediti, mama, tata, brat, sestra....bezbroj rečenica koje su se izgovarale ispred mojih očiju, opravdanja i obrazloženja zašto nije normalno da imam dečka. Svećenik koji je održao propovijed o moralnim načelima kršćanske obitelji, bolesti koja hara današnjim društvom od koje sam ja obolio....bezbroj riječi je proletjelo kroz moje uši. Vrisnuo sam:"Dosta!!!"
Brat je skočio na mene i osjetio sam bol kako mi para glavu i širi se cijelim bićem. Topla, sluzava krv je kliznula iz nosa niz obraze i na moje traperice. Zgrčio sam se u boli.
Tu se nešto slomilo u meni.
Tri godine sam bio "Ormaruša". Tako mi u homoseksualnoj zajednici nazivamo pripadnike/ce naše zajednice koji skrivaju svoju seksualnu orijentaciju. Tri godine sam se sramio priznati tko sam i što sam. Po danu sam bio uzoran član društva, a po noći sam bio među "svojima". Na poslu sam se skrivao, lagao da imam curu, odradio odglumljeni ručak sa svojom curom pred par kolega sa posla. Bio sam slab i nije mi to smetalo.
Digao sam se sa poda. Sekica mi je dotrčala i zagrlil me i počela plakati. Plakao sam i ja. Shvatio sam da moji roditelji pokušavaju vratiti sina onakvog kako su si oni zamislili da bi on trebao biti. Zalupio sam vratima, i otišao van sa sekom pokraj sebe. Dečko nas je pokupio. Seka je ostala pet dana kod mene. Bilo je to predivnih pet dana. Šetnje po Sljemenu, Zoološkom vrtu i filmovi u kinu. Obišli smo hrpu dućana sa igračkama, a uvijek bi najviše vremena proveli na odjelu sa Barbikama. Plakala je kad sam joj reko da ju moram vratiti doma. Bilo je to usred tjedna. Majka je kasnije lagala razrednici da je seka bila bolesna i nabavila joj je lažnu isprićnicu od doktora. Rekla mi je da želi živjeti sa nama. Plakao sam govoreći joj da je to nemoguće.
Vratio sam ju doma. Posjeo sam roditelje i održao dugi govor...
Seka mi dolazi u posjet najmanje jednom mjesečno za vikend. Kada se čujem sa roditeljima, a to je rijetko, ne spominjem partnera, a ni oni više ne pitaju kako mi je cura. Sa bratom se ne čujem. Na poslu svi znaju da sam gay. Od tada sam promijenio par poslova, na svakom su znali da imam partnera. Nikada nisam imao problema zbog toga. Kada me pitaju imam li curu, kažem da nemam jer volim dečke. Puno mi je pomogao taj bratski udarac. Zahvaljujući njemu, konačno sam "Izašao iz ormara" (fraza koja u homoseksualnoj zajednici znači da je netko otvoreno priznao svima da je homoseksualac).
Brate, kada bi znao koliko dobra si mi u životu donio sa tim udarcem, uvjeren sam da bi se vraški pokajao radi toga.
Voli te tvoj braco.
Predivan film. Svaki roditelj bi ga trebao pogledati. Uvijek se iznova rasplačem kada ga pogledam.
Post je objavljen 12.11.2013. u 23:04 sati.