Zdravo. Ovo je dosta uzbudljivo. Ne, zapravo nije. Čudan je razlog iz kojega pokrećem blog. Iskreno, volio bih da netko ponekad i pročita nešto, ali nije mi to važno.
Prije svega, volio bih objasniti zašto i od kuda potreba za ovime. U zadnje vrijeme, toliko mi je stvari na umu koje ne mogu nikome reći. Zapravo, imam prijatelje, ali nemam dovoljno snage sjesti pred jednoga od njih i iskreno im kazati što me to muči. Zato sam stvorio potrebu pisati blog. Imam ideju pisati o mnogim stvarima, ali načelno o stvarima koje me 'žuljaju'. Pitao sam se, možda bi bilo bolje pisati dnevnik, ali ovo je javno, pa ću imati neki 'filing' da možda netko i čita pa ću zaista s nekime i podjeliti promišljanja i ideje. Kao da komuniciram s ljudima. Zapravo sam kukavica, valjda, ali, barem sam iskren. Biti iskren je važno, od nedavnih, ali mrskih mi događaja odlučio sam biti iskren. To je dosta teško, nije onako kako sam očekivao, tako da će mi možda i ovaj blog pomoći.
Ovo pišem jer je jako važno da sam sebi dam upute što ću ovdje raditi. Valja se držati nekoga plana, tako nas barem uče: roditelji, prijatelji, na visokim školama. Dakle zadovoljio sam formu. Pročitao sam kako nije dobro imati puno postova jer smaraš čitatelje, ali poanta je da se ja osjećam bolje. Uostalom, ne nadam se nekoj uspješnoj blogerskoj karijeri. Tako da zapravo planiram otići u povijest s nekim stvarima i izbaciti sve iz sebe.
Nedavno sam otkrio i zaključio kako imamo kutijice u glavi u koje pospremimo stvari i mislimo da su tamo sigurne. Na zatvorenom. Ali puno je trigera u našoj okolini koji otvore te kutije. Onda se iznova borimo sa tim izazovima. Najčešće su to emocije, loše emocije i ružna siječanja. Odnosno lijepa siječanja, ali sječanja - njih više nema i takovih više neće biti, zato su ružna. Ovo je mjesto gdje ću otvarati i pospremati te kutijice, pokušati ostaviti trag samome sebi i pravo da se sjetim kako sam se po pitanju nekih stvari osjećao.
Eto, to je prvi blog. Postavljanje pravila. Struka kojom se bavim nalaže da mora biti sijajan, ali nije važno. Bolje je kada su stvari prosječne. Prosječni ljudi vode prosječan život. Prosjek je jako dobar, vjerujte mi. Sve drugo je abnormalno i naziva se ekstremima. Napisao sam 'vjerujte mi' - osjećam se kao da razgovaram s nekime. Eto, jedan od ciljeva je već ostvaren. Ispred sebe imam imaginarnu publiku. To je valjda zato što sam jako svjestan da je ovo zapravo medij koji je u osnovi namjenjen publici, a ne autoru.
Kako bilo, nadam se da će mi pomoći. Nadam se i da će mi netko drugi pomoći. Davno prije, dok sam bio samo klinac, na tada popularnim chatovima, upoznao sam divne ljude. Njih troje. Možda upoznam i neke divne ljude. Jako je puno divnih ljudi. Ne više od zlih, ali dovoljno.
Post je objavljen 10.11.2013. u 23:57 sati.