Rođen sam pod okriljem Crkve. Moji roditelji, Bosanci, svoju zadaću roditeljstva su obavljali jako dobro. Svaku nedjelju smo išli na misu. U vrijeme Božića i Uskrsa na misu se išlo svaki dan. Od malih nogu sam postao ministrant. Glumio sam u predstavama, išao na duhovne obnove, vjeronauk tri puta tjedno. Bio sam dijete koje je svaki roditelj mogao samo poželjeti. U školi sam prolazio sa prosjekom 5,0. Išao na natjecanja iz kemije, fizike, matematike i hrvatskog, bio u dramskoj grupi... Roditelji su bili ponosni, i svi smo imali idiličan život, kao iz bajke. Krenuo sam u srednju, upisao medicinsku jer je to moja mama željela, svoje želje sam ostavio po strani. Nisam izlazio po kafićima, pušio, a ni pio jer je to bilo nezamislivo za jedno dobro dijete kao što sam ja bio.
U nekom trenutku u drugom srednje, prijateljica iz razreda je rekla da je gay. Svima nam je to bio šok, nešto novo i jako zanimljivo. Kao društvo smo je prihvatili. Počeli smo izlaziti sa njom, družiti se sa pederim i lezbama i bilo nam je super. U tim spontanim i nenadanim druženjima dogodio se i moj prvi poljubac sa muškarcem. Bio je stariji, pristojan, i sve je ostalo na tom poljubcu koji je meni promjenio život. Shvatio sam da me muškarci privlače više nego žene. Borio sam se sa tim jer sam odgajan da to nije normalno. S vremenom sam prihvatio sebe takav kakav jesam i ušao u prvu vezu.
U vrijeme moje mladosti nije bilo bloga, pisali su se dnevnici i skrivali se po cijeloj kući. Nisam se ni okrenuo, a već sam bio 4 srednje i skoro već godinu i pol u sretnoj vezi.
Sjećam se tog proljetog dana. Ja, društvo, dragi i cedevita ispred HNK-a, sjedimo i smijemo se. Dan je bio predivan. Nokia 3310, moj prvi mobitel je zazvonio. Tata!!! Znao sam da nešto nije u redu, jer on zove samo kada je loše. "Smjesta dolazi doma. Našao sam tvoju crnu bilježnicu. U osam dolazi svećenik!!" Svijet mi se srušio na leđa. Pronašao je moj dnevnik. Sve je bilo zapisano u njemu. Svaka misao, akcija i svaki pokret.
Nisam došao doma u osam. Krenuo sam na zadnji bus. Pola sata stajao ispred ulaznih vrata i skupljao hrabrosti da uđem.
Mama uplakana, tata pijan sa bocom ispred sebe i svećenik sa ogromnim raspelom i svetom vodom sjede u dnevnom boravku. Nisam uspio reći ni "Dobra večer!", tata se zaletio na mene, svećenik je izlio par litara svete vode na mene, priljubili su me uza zid, pritisnuli raspelo na čelo i počeli moliti. Mama je u pozadini plakala i jecala. Stalno vičući:"Što sam ja Bogu skrivila da me je ovako kaznio?"
Cijeli ritual je trajao pola sata po mojoj procjeni. Stajao sam i smijao im se. Smijao sam se jadu koji su sami izazvali svojim neshvaćanjem i neprihvaćanjem. Nismo razgovarali. Samo su mi rekli da nisam njihov sin, izrod kao ja ne može biti od istih gena kao i oni.
Dva mjeseca su prošla u šutnji, suzama, očevom opijanju, majčinom plakanju i mojem pokušaju da se opravdam. Da im pokažem da sam još uvijek ista osoba koju su voljeli. Dva gorka i teška mjeseca su mi trebala da shvatim, neke ljude ne možeš promjeniti. I to nije loše. Jednostavno je tako. Pomirio sam se sa tom spoznajom.
Mama je prala rublje, otac je gledao nogometnu utakmicu, a ja sam se potiho pakirao u svojoj sobi. Imao sam 18 godina i napuštao sam život koji sam gradio do tada. Ušao sam u kuhinju, pozdravio ih i rekao da odlazim na kavu. Nisu me ni pogledali.
Od tada je prošlo 9 godina. Vidjeli smo se tri puta, telefonski se čujemo par puta godišnje. Ne zamjeram im. Ipak su to moji roditelji i ja ih volim. Neke ljude ne možeš promjeniti. Razočarali su me. Kao i ja njih, u njihovim očima. Ali oprostio sam im. Nisu oni krivi. Moji roditelji.
Pobjegao sam jer nisam više mogao podnijeti poglede i osudu. Godinama mi je trebalo da dođem sebi, da složim kockice u glavi i da im oprostim. Tako je valjda trebalo biti.
Još uvijek vas volim, još uvijek sam vaš mali sin. Možda danas ne trebam više nakon svega vašu ljubav, ali vjerojatno si samo lažem. Volim vas, i ponosan sam jer sam vaš sin. Iako ste me se odrekli i ne nosim više očevo već majčino prezime, vaš sam sin.
Danas se ne bojim sebe i svoje seksualnosti. Vjerujem u Boga, osudžujem Crkvu i cijelu tu instituciju. Kad mogu, pokušam neukom objasniti da nema ništa loše u pederima i lezbama. Vjerujem da će jednog dana i moja zajednica biti prihvaćena i punopravna i da će sve ove debate, inkvizicije i lomače biti dio prošlosti i samo još jedna stepenica u civilizacijskom napretku.
Post je objavljen 09.11.2013. u 14:55 sati.