Mrak.
I još uvijek poneki konopci s obližnjeg nasukanog broda udaraju o stare drvene grede što su izgubile svoju boju prošlog ljeta. Ptice. Ali još uvijek mrak.
Tihi dodiri nepoznate materije polako klizu niz kožu ostavljajući svoje staklenaste obrise. Prate linije vrata, ramena , ruke polako prema vrhovima prstiju. Materija se pretvara u kožu, a koža u ruku koja svojim sada već vrelim vrhovima prstiju prelazi preko hladnih linija i rastapa zaleđeno tijelo. Poput plesa, prsti se isprepleču, vrte, udaljavaju i izbjegavaju ,samo kako bi se spojili ponovno. Sva osjetila su zanemarena, i sav fokus se nalazi u dodiru što uspjeva opisivati više, od onog što možemo percipirati. No dodir nestaje, i ponovna staklena materija obuhvaća svaku poru na mom tijelu. Hladno je. Probudila sam se na balkonu.
Jutro.
Daleka blijeda i hladna jutarnja svjetlost pokušava otkriti prostranstvo neba. Nema ni jednog oblaka. Danas je sunčano, ne želim to. No svaki dodir sunčeve zrake me topi i pobuđuje želju za još.
Sjedeći dva sata na suncu i upijajući sve ono što nisam ovo ljeto, razmišljala sam o onoj vrlo samosvjesnoj izjavi Osobe kako možemo zanemariti svoja osjetila, izbjegavati i usredotočiti se na nešto drugo. Zaista, ako sjediš dugo na suncu ono ti neće smetati , osim ako ne promijeni svoj intenzitet. No možemo li isto učiniti dok prelazimo iz jednog ekstrema u drugi? Mogu li ostaviti kocku leda na suncu i očekivati da se neće ništa promijeniti? Ovisi o intenzitetu, pretpostavljam. Ne volim kemičare. (Ne volim ni sam taj naziv- inženjeri kemije zvuči bolje). No možeš li...otopiti led u samo nekoliko trenutaka ne koristeći toplinu, ne koristeći dodir već samo riječi? Možda, no iza leda se uvijek nalazi zid, no iza zida se ne nalazi prazno prostranstvo, već upravo još veća hrpa onog, što želimo ostaviti tamo. Trpajući razne predmete samo povisujemo zidove, toliko visoko da nemamo dotok svjetlosti, topline, zraka...
Ne mogu disati.
Ne vidim.
Povez. Oči koje gledaju, ali ne vide. Prepušten si osjetu i pojačavaš njegovu funkciju. Dodir. Nos, koža, dah, toplina. Gubim se.
-Preblizu.
-Dopuštam ti da se udaljiš, no ti si još uvijek blizu... Zašto?
Kap. Led je već otopljen. Nisam osjetila. Jesam li uspjela zanemariti to osjetilo ? Ili pak led nikada nije bio hladan. No znam da zid nikada ne može biti slomljen, jer je godinama građen, napravljen od najslabijeg materijala no, formuliran kao najčvršća masa. Ne može.
Hladni vrhovi prstiju prelaze preko vrele kože i klize poput kiše , neprimjetno no snažno. Dah postaje teži, a dodir sve lakši, mekši...i bolniji. Ne vidim zid, i ne vidim sebe. Osjet, ali ga nema. Nekakva nepoznata toplina i sila što upravlja svakom mojom stanicom u tijelu. Blizu. Toliko blizu da osjećam toplinu daha na vlastitoj koži. Toliko blizu da su sva osjetila zavarana. Postavljam zidove, no oni se ruše. Vjetar otpuhuje karte koje pokušavam poslagati u čvrstu piramidu. Ne mogu bježati. Ni kretati se, iako...iako... Želim ostati.
Kiša.
Tisuću vrelih kapljica kiše što ne ostavlja svoje tragove. Otopljen led i porušeni zidovi što za sobom ostavljaju samo prašinu svog postojanja. Prošlost i sadašnjost izmješana u nekoliko tisuća noževa što paraju moju kožu i pokušavaju izbaciti zarobljenu vatru. No ne smijem ju pokazati. Suzdržavam se i prepuštam. Pljusak zbog kojeg svi zvukovi nestaju , gubitak prostora i zaustavljeno vrijeme...
-Kako se osjećaš?
-Slabo.
Bespomoćno. No snažno. Svaka kap je prošla kroz moju kožu i pomiješala se s krvlju ponovno.Mogu disati, mogu vidjeti i mogu osjetiti... No ne previše.
Nikada, obećajem.
Post je objavljen 08.11.2013. u 00:07 sati.