Gledam cijeli dan ljude oko sebe, strance u tramvaju, poznate emocije na nepoznatim ljudima, obrise privida njihove sreće. Hodamo, trčimo, stalno lovimo neku sreću, uvijek nešto tražimo. Dajemo, primamo, dajemo, uzimaju nam, mi uzimamo drugima, pa oni nama, mi njima i tako se sve vrti u jednom beskonačnom i začaranom krugu života. Nismo ni svijesni koliko iluzija i snova prođe pokraj nas. Koliko nas krhotina tuđih emocija i misli okrzne svake minute. Svatko od nas stvara vlastiti privid sretnog mjesta. Završiš školu, pa fax, kreneš raditi. Do tada iza sebe imaš već nekoliko prohujalih veza. Opet si u nekoj novoj. Radiš. Izlaziš. Trošiš se. Dobro ti je većinu dana. Ljubiš i tebe ljube. Živiš. Konačno možeš reći da si počeo živjeti.
S druge strane tvoja voljena osoba se nadrkava po kojekakvim chatovima, live web camerama, dopisuje se sa nekoliko njih, samo im golica maštu jer nema muda napraviti prvi korak, otići dalje i naći se sa nekim. Na poslu te većina ljudi voli, tolerira i podnosi, ali i to je samo maska. Zapravo te privatno ne vole. Smeta im što dobro obavljaš svoj posao. Ljudi zavide. Vide te sretnog i zavide na tvom prividu koji si stvorio.
Nije sve tako crno, reklo bi se. Ali ako ćeš biti realan, moraš priznati da svi živimo u nekim svojim zabludama, idealiziranjima, napuhivanjima i vlastitom sarkazmu. Nitko ne zna sve i nikada neće. Možda je tako i bolje.
Mi Ribe to najbolje razumijemo. Život u vodama sastavljenim od naših želja i snova nam je tako drag i mio. Poznat kao toplina majčine utrobe. Svi se volimo osjećati sigurno i voljeno. Svi želimo pripadati i posjedovati.
To je teret ljudske civilizacije. Nikada nam nije bilo lako, a danas nam je još lakše pobjeći pod deku i živjeti svoj san. U četiri zida vlastitog uma.
Tko ne sanja neka probudi nas ostale. Umoran sam od vlastitog sna...
Post je objavljen 07.11.2013. u 02:30 sati.