Pregled posta

Upitnici, statistike, eseji, putopisni zapisi, sjećanja, dijalozi, dnevničke zabilješke... Max Frisch iskoristio je rukovet žanrova kako bi budućim naraštajima ostavio svjedočanstvo o svojem vremenu. Dnevnik je, naime, samo formalni okvir unutar kojeg je Frisch napisao majstorsko djelo koje, kako je o Dnevniku pisao The New York Times Book Review, “pokazuje kako razum i moć zamišljanja pronalaze svoje teme i pogone i kako pisanje nije puka kronika ili knjiga snova, nego životno sredstvo bivanja čovjekom”.

On prakticira moral bez propovjedi i kritiku vremena bez propagande. Demonstrira angažiranost bez razdražljivosti i protest bez histerije. Tako je postao klasikom među suvremenicima koji pišu na njemačkom jeziku. I tako je postao autor, čije ime signalizira više od naslova njegovih knjiga i čije ukupno djelo predstavlja više od zbroja svojih dijelova.
MARCEL REICH-RANICKI

O čemu se radi u novom Dnevniku? Ponovno o životu ne slučajnog, iako veoma
nadarenog čovjeka, nego izričito o egzistenciji jednog suvremenika sveopćih događaja. Era Hruščova, Kennedya i pape Ivana je gotova. Frisch još uvijek putuje mnogo i očito to čini rado. Tada, u poslijeratno doba, kroz uništenu Njemačku u Prag, Varšavu, na kongres intelektualaca u Wroclaw. Sada u Sovjetski savez, na Volgu, kao počasni gost proslave jubileja Maksima Gorkog. Ručak u kavani Bijele kuće s doktorom Kissingerom. Izrael i Prag, posjet u Varšavi i gostujuća profesura na Sveučilištu Columbia u New Yorku.
HANS MAYER