Jedino mjesto koje volim manje od bolnice je groblje (ili mi barem ništa drugo sad ne pada na pamet). Jučer sam bila na nekoliko groblja. Palili smo svijeće i molili se kod raznih grobova. Mama i tata su već ranije odnijeli cvijeće pa nismo morali jučer.
Uvijek se nekako rastužim kad sam na groblju. Nije stvar samo u osobama koje su meni bitne i koje više nisu na ovom svijetu, nego i svima ostalima. Ima grobova koji su očito zaboraljeni. Na prastarim križevima više se ni ne razabire ime, nema cvijeća ni svijeća. Ima grobova u kojima su mladi ljudi koji su jednostavno prekratko živjeli. Onda grobovi s cijelim obiteljima - mama, tata, dijete, a godina djetetove smrti je manja od godina smrti roditelja. Dijete ne bi smjelo umrijeti prije roditelja. Tužno je to. Jednostavno me preplavi neka tuga na groblju.
Vidjela sam jučer kraj jednog groba klupicu. Očito ga netko često posjećuje, ali ja to jednostavno ne mogu. Ne vidim ni posebni smisao. Nisu duše mrtvih vezane za grobove u kojima su zakopana njihova smrtna tijela.
Na blagdan Svih Svetih volim se prisjetiti onih koji su mi puno značili, a više nisu sa mnom i posjetim ih na groblju. Ne posjećujem ih tamo često, ali ne znači da nisu stalno sa mnom u mislima. Ono što volim na taj dan su tatine priče o ljudima koje nisam ni upoznala jer su umrli prije mog rođenja, ali su njemu značili puno. Valjda je to ono najbitnije. Ne znamo koliko će kratko ili dugo trajati naš život, ali bitno je da ostavimo traga na drugima pa da jednom kad nas više ne bude, još uvijek ima onih koji pričaju o nama i utjecaju koji smo imali na njihov život.
"Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!"
Post je objavljen 02.11.2013. u 10:43 sati.