Geni moji su duge niske, pune sjajnih kamenčića, govorio bi Harlekin, što nanizani jedni pokraj drugih meke vratove krase. Neki crni kao noć, crnu dušu moju crnim obojali, neki bijeli kao dan bijelo lice moje zabijelili. Kamenčići nanizani, kao narukvice obješeni, šareni poput tuge i sreće nestalni. Na suncu se ljeskaju, u tami skriveni. Jedni boje bakra poput rijetkih vlasi u Harlekinovoj smeđoj kosi veselu igru na suncu igraju. Možda prugama ukrašeni poput prstiju Harlekinovih i noktiju duguljastih. Drugi nestašni poput valova u kosi i lijevog oka što pomalo namiguje. Meki poput jagodica prstiju ili dugi kao što su noge cirkuske duge dok daleko grabe. Zaobljeni kao vitičasti uglavi usana u osmjehu ili na suncu dok svjetlucaju kao što sreća u očima Harlekina svjetluca. Harlekinovi geni su pokupljeni kamenčići od nekih prije rasuti.
Post je objavljen 02.11.2013. u 10:20 sati.