O, najdraža sjeno što niti si crna niti bijela, kroz tebe sunce ne prolazi, tebe oblaci ne mogu skriti. Najdraža sjeno, što se vučeš za mnom poput kofera pretrpanog prošlošću, nećeš li me nikada napustiti. Ti si hobotnica. Krake si omotala oko mojih nogu i vučeš me u morsku tamu. Sve plavetnilo i sve crnilo u tebi su jedno, daleka sjeno. Kad zastaneš iza mene i onda si tu. Tvoja lica sva su strašna, nijema i gluha, bez oblika. Tvoja tišina je glasni bijes ili bezimena muka. Sjeno, potiskujem tvoje rubove u dno pamćenja dok tvoje oštre crte miluju vodu. Voda teče kap po kap i kap ima sjenu. Voda klizi s kamena na kamen i kamen ima sjenu. Najdraža sjeno uvijek si tu, nekoliko koraka ispred mene i ne napuštaš me. Pa i kad postanem sjećanje i ti ćeš živjeti kao sjena sjećanja jer ni mene nema bez tebe. Zbogom sjeno. puštam te pomalo, iako suncu odolijevaš i kiši, oblacima i mjesecu. U dugoj noći dok smo jedno moje suze su tvoje suze i tvoj bijes je moj bijes. Zbogom sjeno jer ni mene nema bez tebe.
Post je objavljen 02.11.2013. u 10:19 sati.