Marketing
ČINITI SAMO JEDNO: Ti si kao delta rijeke. Odluči se za jedan rukavac, ostale presjeci - i budi bez straha jer cijeli tok rijeke će proći kroz tebe. Pogledao sam svoje ruke. Prstena nema. Nisam ni pokušao da tražim. Sa najbeznadnijim gubicima čovjek se najlakše pomiri. zagledao sam se u tamnozelenu vodu. I u slici izgubljenog prstena na pješčanom dnu bi mi jasan život čovjekov i mladost i ljubav kako se kida i gubi i prolazi, bez nade i povratka. (Andri , Ex ponto i Nemiri, Svjetlost, Sarajevo 1975, 33)
Sad uviđam: gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osjetimo lako u za koju nema imena, jer to je lako a prevelikog bola. - Lagan sam, lagan da poletim! Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano - u sjećanju. I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao. (Andri , Ex ponto i Nemiri, Svjetlost, Sarajevo 1975, 46)
NAUČI REĆI ZBOGOM
Ondje gdje nebo zemlju grli,
tamo su tvoja svjetla plava.
Gdje god staneš nogom
nauči reći zbogom!
Jer oči tvoje sjaju
samo kad naprijed gledaju,
kad izvori u njima izviru
da taloge nemira ispiru.
Nauči reći zbogom!
Tad svaki tvoj će novi korak
krvlju oznamenjen biti,
a svaki zbogom
svjetla mnogo u se sliti.
Nauči reći zbogom! (s.Marija Hijacinta Hoblaj)
---
Redovnici Trapisti, kad se susretnu, pozdrave se rije ima: “Memento mori - sjeti se da ćeš umrijeti!”
Sveti Efrem Sirski je išao na groblje i molio mrtve da ga nauče kako živjeti.
“Zagonetka ljudskog položaja dosiže vrhunac pred licem smrti. Ne mu i čovjeka samo bol i sve već i rasap tijela nego ga također, dapače još i više, mu i strah od ugasnuća za vazda” (GS, 18)
Na dan kad je Bog stvorio sve stvari
stvorio je i sunce
I sunce izlazi i zalazi, ponovno se vraća.
Stvorio je i mjesec
i mjesec izlazi i zalazi, ponovno se vraća.
Stvorio je i zvijezde
i zvijezde izlaze i zalaze
ponovno se vraćaju.
Stvorio je i čovjeka
i čovjek se pojavio, ide zemljom i ne vraća se više.
(M. Scheler, vidi V.Pozaić, Pred licem smrti, str. 66)
Živim i ne znam kako dugo.
Umirem i ne znam kada.
Idem i ne znam kamo.
Čudim se da sam tako sretan.
(Srednjovjekovna pjesma, vidi isto...)
Autentičan, pun život počinje tek onda kada se s našom smrću stvarno suočimo i do kraja shvatimo da smo konačni.
Ono što u smrti potresa nije katkada mogućnost vlastite smrti, već smrti onih koje ljubimo, smrti drugoga. U smrti dugoga (ljubljenoga) proživljavamo i svoju smrt, sa smrću ljubljenog “umiremo” i mi.
Čemu se mogu nadati? Smrt naime radikalno pogađa srž naših nadanja.
Život pred smrću pada u “metafizičku paniku”.
Umrijeti za na smrt osuđenog Sokrata zna i oslobođenje duše od veriga tijela, i dospije e do spoznaje i kontemlacije vječnih ideja. (“Ta nitko ne zna nije li smrt od svih dobara najveće dobro za ljude.”)
Ovozemaljski život je samo predškolski stupanj za onaj svijet, pa kao što se u tijelu svoje majke oblikujemo za život na ovom svijetu, tako se u vremenskom životu oblikujemo za jedno drugo rođenje. (Seneka)
Smrt je za čovjeka najzagonetnija i ujedno najstrašnija prirodna pojava. Ona je zapravo izvor fantazije pa stoga i religije. Grobovi su “rodilište bogova”. (Feuerbach)
Smrt je zlo protiv kojeg nema lijeka, a najmanje na đubrištu teologije. (Feuerbach)
Smrt je čovjeku prijetnja više-ne-moći-biti. Čovjek je stoga “bitak na smrt”. (Heidegger)
Apsurdno je da smo se rodili, apsurdno je da umiremo. (Sartre) ... Ako moram umrijeti, znači da moj život nema smisla.
Smrt nije nikakav događaj života. Smrt se ne doživljava. (Wittgenstein)
Smrt anticipiramo već u činjenici nikad potpuno i nikad ispunjnom životu. Nikad ne možemo sve znati, sve učiniti, sve ostvariti ... Smrt nas dotiče kroz razočaranja, neuspjeh, gubitke, bolest ... Svaki je tren življen samo jednom i nikada više. U svakom proživljenom momentu života anticipiramo definitivni odlazak.
Zbiljska geneza nije na početku nego na kraju. (Bloch)
Čovjek je nada preko smrti, jer mu je život u konačnici nošen povjerenjem u Smisao.
Smrt se ne da razumom dokučiti, ona je tajna. Ali najčešće ne poznajemo ništa bolje od tajne. Tajna nas iznenađuje u cjelovitosti. O njoj se šuti, ili je se imenuje kao ljubav. Tajnu ne obuhvaćamo, ali ona nas obuhvaća.
Čovjek neizmjerno nadilazi čovjeka. (Pascal)
“A umrijeti? Ne bi toliko žalio umrijeti, kad bi ljudi za to znali - kad bi znali zašto je umro, i kad bi im njegova smrt ulila snagu. Ali ne, nitko neće saznati, nitko neće vidjeti njegovu smrt. Strijeljat će ga u podrumu kao psa, a njegov slučaj bit će spremljen u neki arhiv iza tisuću brava”. (Solženjicin, U prvom krugu, str. 474)
“Vjera u besmrtnost rađa se iz pohlepe nezadovoljnih ljudi” (Epikur)
Ako ptice lete na jug, mi makar i ne znamo za te južne krajeve, znamo da tamo mora biti toplo.
U smrti ćemo: konačno i zauvijek susresti Boga, susresti same sebe, susresti Boga kao milosrdnog, taj susret e se zbiti po Isusu Kristu, u smrti ulazimo u zajedništvo sa svima koji žive u Bogu.
Zanimljivo da je sv. Franjo smrt naziva "sestricom"; sv. Mala Terezija se raduje smrti. A Isus se boji smrti. Mi svi smrću prelazimo u život, mi dakle ne umiremo. Isus je jedini morao umrijeti, pobijediti strahotu smrti.
Ps 103, 15: Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijetak u njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Samoubojstvo je trajno rješenje za privremen problem.
Post je objavljen 02.11.2013. u 08:33 sati.