Pokušaj izbjegavanja sunčevih zraka je bio nemoguć tog dana. Stanica koja je na radiju uzastopno gubila signal dok se vozač probijao kroz promet , objavila je nadprosječne temperature , te da ne smijemo zaboraviti bocu vode zbog moguće dehidracije. Gledam kako posljednja kapljica klizi niz prozirnu plastiku i dodiruje mi koljena.
Kasnim. Sljedeći autobus dolazi tek za dva sata.
Izašla sam iz sive kutije metalnih djelova povezanih selotepom i krenula prema sljedećoj stanici. Sreća, prodavali su karte u autobusu, te sam stigla baš na vrijeme, pronašla sjedalo i zatvorila oči.
"Oprosti, je li slobodno?"
"Da." Okrenula sam glavu u pokušaju prizivanja svog staklenog zida kojeg postavljam između sebe i ostatka živih hodajućih tijela unutar autobusa.
Neuspješno. Nakon nekoliko trenutaka Sjena je uspjela proći kroz stakleni zid. Naravno , sjena nije biće, ona je samo nedostatak svjetlosti, te staklo ne stvara nikakvu prepreku.
Sljedeći put koristim snažniji i tamniji materijal.
1055 sati kasnije.
Lom. Krhotine stakla stvaraju beskonačne kružnice oko tijela te prodiru u dlanove što čvrsto ljube zemlju kako bi se mogla pripremiti za bijeg. Sada... Sada je vrijeme za bijeg. Još uvijek postoji šansa u kojoj možeš zaustaviti skretanje u onu hladnu i zatvorenu ulicu što promatraš već neko vrijeme. Vjetar je pojačavao pri svakom uzdisaju Osobe koja je bila blago naslonjena na tople i prašnjave stijene. Mjesto gdje smo se nalazili je odlomak materijalnog svijeta smješten unutar mog idealiziranog podsvijeta. Snažna energija valova pomiješana parala je nosnice svojim slanim naletima, dok je toplina stijena stvarala utočište i zaklon od vjetra.
"Trebaš prestati s tim."
Strijela. Zapovijed. I krvarenje unutar onog trulog mišiča koji ne može odraditi svoju funkciju. Ne mogu, ne želim i ne znam kako prestati.
"Zanimljiv si."
Zaista nije odgovor koji očekuje nakon brojnih neuspješnih pokušaja otkrivanja istine. No, odgovor koji nije neistinit, i samim tim ulazi u sastav same istine. Odgovor koji ne može biti poluistinit, već istinit u potpunosti, te ne treba dodatne provjere. Sud koji se pojavio nakon jednog minijaturnog pomaka ramena u autobusu što se prislonilo mom dok sam čitala skriptu o kategorizaciji znanstvenog istraživanja. Želim znati. Želim proučiti. Želim... ući unutar zida što zatvara tvoju materiju. Ne želim ostavljati tragove, mijenjati i dodirivati, želim vidjeti ono što ti vidiš, želim osjetiti ono što ti osjećaš. Moja uloga se ne može svesti na ulogu manipulatora što preuzima i mijenja samu formu. Moja uloga je da postanem i da nestanem. Da nestanem, ako dođem blizu vatre...
"Bojiš li se?"
"Da. Malo..."
No vatra je ono što predstavlja ovisnost. Gledanje u vatru , u jedan od savršenih činova ovog svijeta, tjera te da osjetiš ono istinsko, istinsku povezanost i želju za destrukcijom, kao i želju za beskonačnošću. Ja lomim, i ostavljam iza sebe. Odbijam, i zaboravljam. Okrećem se i ne vidim. No vatru nije potrebno vizualno vidjeti. Koliko god bježali od nje ona je uvijek za nama, prati nas i proždire dok se ne okrenemo, dok ju ne gledamo i dok joj se ne divimo. Želim dodirnuti vatru, osjetiti bol i jačinu gotovo beztežinskih atoma. Želim...preuzeti vatru i rastopiti te, otkriti sav tvoj bitak i svo tvoje značenje. Pomoći i sastaviti te. Želim ti pokloniti, nešto, što je potrebno za življenje...Ostaviti dio vlastite duše, kako bi zatvorila zid za sobom.
I nestati.
Post je objavljen 01.11.2013. u 02:02 sati.