Djeca iz radnickih obitelji koja su stekla visoku naobrazbu, dobivanjem diplome popeli su se tek jednu stepenicu. Problem je u mentalnom sklopu, radnicka stvarnost u kojoj su odrastali, fraze poput 'ne mogu si to priustiti', 'auuu kako je to skupo' ili 'da ja imam tolika primanja lako bih zivio' duboko su usadjene u njihov mentalitet.
No diploma je dobar pocetak. Ali samo pocetak, nikako ne kruna uspjeha iza koje slijede samo ubiranje plodova mukotrpnog rada. Takvu tranzicijsku klasu ocekuje nakon diplome jos puno rada, lutanja, zabluda i pogresaka, naravno ukoliko se zele afirmirati kao intelektualci. Osobno poznajem primjere iz radnickih ili seoskih obitelji, kompetentni i marljivi studenti, ali su to jos uvijek iako su davno trebali diplomirati. Kako to? Opet je stvar u mentalnom sklopu, koji se pak direktno odrazava na socijalizaciju. Oni naime ne vide u perspektivi svoje mjesto u drustvu. Stvarnost intelektualca za njih je enigma, susta apstrakcija, nepoznanica. Cak naprotiv, cesto se iz radnickih i seljackih obitelji upucuju negativne vibracije prema intelektualcima, jer oni su politicari, direktori i dobrostojeci clanovi drustva. Cesto (a ponekad i opravdano) siromasni slojevi usmjeravaju svoj bijes i frustracije upravo na intelektualce koji su im onda krivi za sve nevolje u njihovu zivotu. I sad, dijete koje je odrastalo u takvom miljeu, treba teziti prema onom sto su njegovi prezirali? Da, radi se o dubokom konfliktu, o spregu sila cija rezultanta ovisi o intenzitetu pojedinih komponenti.
Samo najuporniji ce to uspjeti. A jesu li imali pokrice, odnosno jesu li dovoljno cvrsti da plate cijenu, pokazati ce vrijeme. I onda ce lutati godinama nakon diplome pokusavajuci ( iako nesvjesno, jer jos ne znaju sto se zaista dogadja ) naci svoje mjesto pod Suncem odnosno svoju poziciju u drustvu. I mijenjati posao za poslom, i kriviti sve druge i cijeli svijet kao sto radnici cine, a ne usudjuci se niti pomisliti da je kljuc rjesenja u njihovoj glavi. Kad to jednom shvate, kad probiju tu najvazniju barijeru, barijeru mentalnog sklopa, otvara se za njih novi svijet. Tada pocinju i lijeciti depresiju, oproste sebi lutanja i drugima nerazumijevanja. Tada su spremni da ostave svoj trag u svijetu. Spremni su i dopustiti sebi da postanu bogati, uspijevaju pomiriti nepomirljivo, ostaju dobri sa svima iz nize klase ali se pritom vrlo jasno legitimiraju. No ne samo pred njima, da ne ponove zabludu koju Marcel Proust navodi kao vrlo ucestalu kod uglednih i inteligentnih ljudi - rasipanje tastine za volju nizih od sebe, nego uvijek i pred svima. Mozda i najvise onda kad ih nitko ne gleda.
(31.8.2007.)