Marketing
OVAKO JE POČELO (Vratnik - Zavižan)
Prije nekoliko godina dok je moja strast za planinarenjem bila u zamahu pojavila se želja da bi trebalo jednom prehodati Velebit od početka do kraja, tj. od sjevera do juga ili točnije jugoistoka. Tada sam imao tek nekoliko jednodnevnih i dvodnevnih izleta na ovu planinu i to uglavnom u ljetnim mjesecima. Kako strast nije jenjavala, iskustvo se nadogradilo, modernizirala se opremica, ostvarili su se preduvjeti da bi se to možda moglo ostvariti ove, 2013. godine. Pošto preko ljeta uglavnom radim sezonski, a zime na Velebitu su presurove, preostale opcije su bile proljeće ili jesen. Ovo proljeće sam bio malo u bedu zbog besposličarenja, ali nakon odrađene ljetne sezone 2013 u jednoj kuhinjici u Baškoj i to bez day off varijante, bilo je jasno da moj mozak žudi za velebitskim pašnjacima. Igrom slučaja, činjenica da sam svaki dan gledao sjeverni Velebit direktno sa radnog mjesta me je često podsjećala da počnem malo i raditi na tome.
Kako bih s nekim podijelio radosti gore navedene ispaše, dao sam oglase na nekoliko planinarskih i sličnih foruma, ali bez nekih rezultata. Također sam kontaktirao par prijatelja koji bi možda bili zainteresirani za tako nešta. Poneki su obećali da će probati ukrasti koji slobodni dan, pa se pridružiti bar na kratko, a neki su i pomogli, logistički, posudbom opreme i hrabreći me da ne odustajem.
Znao sam da cu krenuti našao nekoga ili nenašao nikoga, samo što bih se znatno rasteretio i bio opušteniji kada bih to sve podijelio s nekim. Također, velika, a možda i najveća stavka u cijeloj priči je bila koliko-toliko povoljna vremenska prognoza.
Deseti mjesec zna biti vrlo škakljiv po tom pitanju, može pasti snijeg, mogu danima padati kiše, ali nije nerijetko ni bablje ljeto tj. periodi sa toplim temperaturama bez padalina. Meni je bilo potrebno otprilike oko dva tjedna povoljnog vremena, po mojoj tadašnjoj procjeni.
I kako to već biva, bog me uslišio te se je sredinom listopada otvorila solidna prognoza vremena, bar za prvih 5-6 dana, te sam odredio datum polaska.
Obavljam posljednje pripreme tj. kupujem kakokažu nepromočive gojzerice, topliju vreću za spavanje, i ultralight šator za svaki slučaj. Plan je bio, gledati da spavam uglavnom po domovima i skloništima, ali jugoistočni Velebit ih baš i nema( osim Crnopca), pa mi je šator izgledao najbolja opcija.
Par dana prije polaska, koristim svoj zadnji adut-zovem Damira Uhodu mladog planinara - spavača koji se ovo ljeto nesretno zasjekao pilom ili brusilicom, da vidim jeli zarastao, a on u roku nekoliko sati pristaje da mi se pridruži bar na prvih par dana.
Kada je stigla i subota - dan predviđen za polazak. Prijatelj Zdeslav Marinović dovozi mene i Damira na prijevoj Vratnik- sjevernu granicu Velebita te nas tu ostavlja ispred nekadašnjeg motela koji pamti i bolja vremena.
DAMIR, ZDESLAV I MOJ MEGARUKSAK
NAPUŠTENI MOTEL NA VRATNIKU
Prije nekoliko desetljeća na ovom prijevoju je bilo puno više života, a kao djetetu mi je ostala u pamćenju mečka koja je nekad igrala na obližnjem parkingu. Riječ je o ne baš najhumanijem načinu preŽivljavanja, medvjeda-zavezanog lancima bi naučili da pleše te tako zarađivali za kruh od prolaznika koji bi se zaustavljali da gledaju show.
Mečku na stranu, trebalo je staviti na leđa 20+kg težak ruksak i nositi to danima na leđima. To je bilo jedno novo iskustvo za mene, pa nisam ni sam znao koliko ću se moći priviknuti na toliki teret. Ali imao sam plan da ga nosim 3 dana, pa vidim onda koliko sam se uspio ili neuspio adaptirati, pa onda eventualni višak stvari dam Damiru da odnese kada se bude vraćao. Ionako je njegov ruksak kudikamo lakši, a i dobro mu dođe da se malo čeliči.
Da skratim, nakon prvih par kilometara, srećemo živahnog starčića Vladu Biondića iz istoimenog zaseoka kako cjepa drva. Kaže Vlado da sve teže podnosi hladnoću, da voda iz Štirovače više nije ko nekad, jer da je puna kamenca te nas savjetuje koji nam je najbolji put prema Oltarima. Inače tko je ikad probao vodu iz Štirovače teško da može reći da negdje postoji bolja. Na cijelom Velebitu upravo je područje Štirovače bilo prvo proglašeno nacionalnim parkom još 1929. Rječ je o vjerovatno najljepšoj crnogoričnoj šumi - prašumi na cijeloj planini gdje smreke i jele dosežu do 40-50metara visine upravo zahvaljujući ovoj vodi.
ČIKA VLADO BIONDIĆ
STABLA U ŠTIROVAČI (arhiva)
PUT PREMA ŽUKLJU
KRAJOLIK PODNO OLTARA
Nedugo nakon susreta s Vladom nailazimo na mjestašce Stolac, a kasnije i ŽUkalj. Tu negdje nas lovi kišica koja prerasta oko Oltara u kišurinu koja nije stajala bar dva -tri sata. Ja oblačim navlačne hlače, tanku goroteks jaknu i stavljam navlaku na ruksak, a Damir koristi kabanicu. Uz kraće odmore ispod nadstrešnica planinarske kuće u Oltarima i naplatne kućice nacionalnog parka na Sići, stišćemo zube te polumokri i iscrpljeni stižemo oko 19h u dom na Zavižanu. Dom krcat planinarima iz Samobora s kojima se borimo za komadić špage iznad peći kako bi osušili robu. Grahom, velebitskim pivama i ćakulom sa Samoborcima održavamo raspoloženje sve dok nam se oči nisu počele sklapat te smo otišli na zasluženi spavanac.
.
ODMOR ISPRED PLANINARSKE KUĆE U OLTARIMA
VEŠERAJ NA ZAVIŽANU
DNEVNI BORAVAK U DOMU
SPAVAONICA
PRVA POMOĆ
PLANINARSKI DOM - ZAVIŽAN
STATISTIKA:
hoda: oko 7h (2-3 po kiši)
životinje po putu: dvije srne, jedna lija
ljudi po putu: 3
cijene: ulaznica u nacionalni park - 25kn
spavanje - zavižan - 40 kn(sa iskaznicom)
velebitsko 0,5 - 12 kn
vrijeme:promjenjivo
Post je objavljen 30.10.2013. u 23:25 sati.