Deep in the bosom of the gentle night
Is when I search for the light
Pick up my pen and start to write
Sinoć sam prije spavanja imao idealnu uvodnu rečenicu za ovaj text, ili sam mislio da je imam. Ujutro je više nije bilo. Nepovratno je izbrisana iz pamćenja, kao da nikad nije niti postojala. Tko zna, možda i nije... Već mjesecima obitavam u društvu verzija i podverzija istine. Zapravo sam maksimalno izbjegavao ovaj text, svjestan sam da ću se morati dotaknuti one prave, ukaljane ali apsolutne verzije istine. Ne znam zašto, ali čini mi se kako je svaka nesanica praćena kompulzivnom težnjom za ponovnom evaluacijom svake stavke navodno bitne za život. Usporavaš disanje kako bi pronašao mir, dok u hladnom znoju očekuješ rezultate samoanalize. Hiperaktivno stanje uma, nikako ne može usporiti da nešto smisleno uđe u fokus. Smrt utapanjem u vlastitoj analizi
I can't get no sleep
Mir, ja trebam mir. U digresiji života, pražnjenje energije i svjesno zatiranje motiva, doživljavam svojevrsni antipod ambicioznosti. Odjednom je sve proces, vrijeme izgubi na važnosti, nikamo ti se ne žuri. Jer sve se na kraju ipak dogodi, a ništa ionako ne čeka na nas. Preostanu mrvice, iluzije koje nikad nisu imale ostvariv potencijal. Danas jedni drugima tek predstavljamo idealiziran spoj dviju riječi napisanih plavim slovima, dok ostavljamo tragove na mjestima koja to nisu. Gubim u jer ne znam pravila, u igri koja to nije. Nalazimo se u okolišu na koji nas evolucija nikako nije mogla pripremiti. Ovaj svijet smo sami stvorili, uopće nisam iznenađen što se s njim ne znamo nositi. Ali sve ovo je pogled iz privremenog rakursa. Moram vjerovati da postoji svijet izvan moje glave, on je dio mene koliko sam i ja dio njega.
I need to sleep, I can't get no sleep
Kopati po sjećanjima iz vremena koja odavno smatraš završenima je besciljna igra. Skupe lekcije životne škole su se pokazale uzaludnima, a nova očekivanja su uspjela strovaliti se sa još veće visine. Naši snovi su omeđeni zidovima od trnja. Znam jer sam proteklih mjeseci stvarao dovoljno veliku prazninu za neke nove. Impulzivna priprema za nove beskorisne lekcije. Jer mi ne posjedujemo istinsku mudrost. Mi samo moramo biti, postojati. Kvazihumoristični satiričari, negledljivi filmovi, bljutava glazba, prodan sport i umovi lobotomizirani internetom. Život je postao apsurd, društvo iritantna nuspojava. Želimo imati sudbine jer želimo značiti nešto, ali ne znamo što bi s tim značenjem. Bilo bi lako znati da Bog uvijek hoda uz tebe. Shvaćam one koji u to vjeruju, mislim da su naivni, ali ih ipak nekako razumijem. Ukoliko osjetiš potrebu za opravdavanjem, nemoj, u tome je stvar. Pušiona je imati ideale, jer ideali te čine velikom metom. S druge strane, pušiona je ustrajati u nečemu u što ne vjeruješ, stoga ću prestati...
Čak nemam niti kraj za ovo.
Post je objavljen 30.10.2013. u 00:59 sati.