Znaš mama, često razmišljam o svom životu i postupcima. Zapitam se onako slučajno, zašto ja radim neke kardinalne greške ? Jel' zaista dovoljno reći samo 'izvini' ? Očito ne, jer sam izgubila puno osoba. Jedina stvar koju puno volim kod sebe, je ta što imam smisla napisati neki tekst, onako od srca. Lijepo je sjesti na par minuta i iz glave prenijeti sve na papir, ili eventualno na stranicu. U ovom trenutku mi puno toga nedostaje, al' nebitno jesu li to neke osobe, stvari i sl, nedostaju mi. Poželim otići do nekih, zagrliti ih čvrsto i u par rečenica prepričati kako moj dan protiče bez njih. Jbg, to je nemoguće i tačno znam kako bi reagovali. No, život ide dalje i nikoga ne trebamo vući za rukav. Ako poželi, sam će poći za nama. Mislila sam da je pravi, onaj koji se čeka ako treba i pola života, ali eto, nije.. Suze su sve, što imam poslije svega. Navečer mi slike ne daju spavati, pa još + sve ono, što smo si međusobno pisali.. Poštujem te iz dna duše i srca, al' te želim pitati jedno - šta ako nisam zadovoljna životom ? Ne, nisam zaista. Ne vidim svrhu u tome, da se vječito trudim i gulim za druge, kako bi baš te osobe otišle. I da, to je razlog zbog kojem ne spominjem ljubav, niti rečenice, u kojima ima riječ 'odlazak'. Zgažena sam, iako to nije bitno, jebena svakodnevnica. Samo poželim da mi se neke osobe obrate, barem na nekih 5 minuta i shvate kakva sam ustvari. Nisam loša, niti takva želim biti ! Jednostavno želim da se svugdje uklopim, steknem društvo i putujem. Želim da napišem knjigu, o sebi, svom životu, jer vjerujem da još uvijek, negdje, postoje ljudi koji nečemu i vrijede. Ljudi, koji me neće pogledati u lice i nakon toga reći 'o ne, pa ti nisi lijepa, odjebi'. Iako mrzim svoj izgled, način na koji hodam i pričam, znam da kad bi promijenila barem jednu mrvicu u svemu tome, ja više ne bi bila ja. Nakon svega što je bilo i onoga što će biti dalje, želim staviti ruku na srce i reći 'Bože, hvala ti'. Vratite vrijeme u nazad, barem na godinu il' dvije, shvatit ćete kako vas bol polako, ali sigurno mjenja. Kako vas neke osobe, nekad bitne, više ne zanimaju i kako sada bježite od svega, za što ste prije mislili da vrijedi. E tako je, to vam je život i nikada nećete dobiti opciju 'pause'. Nikad vam niko neće prići i pitati 'a jel tebe ovo boli, dal smijem da ti to kažem/uradim ?'. Živite za novo sutra, možda šansu za nešto bolje i zanimljivije, jer je čovjek Božija marijoneta, a sudbina je nepredvidljiva. Svi smo Božiji i Njemu se vraćamo ! Razumijem batine mame i tate, kazne i gašenje laptopa (iako mi je to tad bilo nezamisljivo), svaku brigu i izgovorenu riječ, hvala vam i hvala tebi Bože ! Živa sam, zdrava, a prave i one vrijedne osobe, će se same vremenom pokazati. :-)
Post je objavljen 24.10.2013. u 22:13 sati.