Po prvi put u životu sam jučer čula taj izraz. "Njene ozljede su bile nespojive sa životom..." Prvo sam pomislila da sam krivo čula, onda da je doktorica malo previše zaglibila u filozofiju, a jutros sam googlala taj izraz i saznala da nije toliko rijedak koliko bi čovjek pomislio. Točnije, prvi rezultati Googla daju da se ovaj izraz upotrijebio i za vatrogasce na Kornatima. Bili su nespojivi sa životom.
Žao mi je zbog tragične smrti mlade žene, mojih godina. Žao mi je što će se kao i mnoge prije nje i poslije nje iskoristiti za punjenje dnevnih novina i tiražu, a i TV emisije nisu daleko od toga. Rijetko tko će se usuditi reći negativnu riječ protiv nje sad, iako je bilo hrabrih koji su dali neutralne intervjue i otvoreno priznali da je nisu poznavali dovoljno privatno da bi bili kompetentni govoriti o njoj osobno.
Ali, nespojiva sa životom? Biti nespojiv sa životom. Živ si, a o tebi govore da si nespojiv sa životom. Što je sljedeće? Je li sad spojiva sa rajem? Je li se reinkarnirala u nešto ili nekoga? U porukama na internet portalima pišu "nebo je dobilo još jednog anđela", da li to stvarno misle? Da li je ona upravo sada tamo negdje i zna istinu? Postoji li Bog, Alah, Buda, nitko? Da li je potpuno izbrisana i prestala postojati ili je još negdje njena svijest, da li još uvijek stvarna, ali u nekoj drugoj realnosti?
Moj otac je mrtav. U nekom trenutku prije smrti i on je bio nespojiv sa životom. Gdje je sad? Ako dio mene još uvijek postoji ne vidim kako me bilo što ili bilo tko može natjerati da ne učinim sve što je u mojoj moći da pomognem svom djetetu. Ali to znači da nemamo "moći", da možemo samo gledati kako ljudi umiru. To je raj? Gledaš sa druge perspektive kako drugi umiru i pridružuju ti se i tako vječno? Ako sam u raju gdje bi trebala biti sretna, kako mogu biti sretna, ako znam da mi dijete na Zemlji pati? Morali bi mi izbrisati svo sjećanje na djecu. Ali to je onda lobotomija. Da li je raj ono što osjećaš nakon lobotomije. Kad ti se uklone sve sjećanja?
Kad se zaozbiljno uhvatiš svakog pojedinog elementa vjere, bilo koje, od vjere u nešto ili nekoga do vjere u ništa, jednostavno uvidiš da ne možeš dobiti konkretan odgovor na sva pitanja. Ako umiremo, i to je to, kraj, sva ova groblja okolo nas su čisti gubitak vremena, prostora i novca. Kremacija, posut me kao gnojivo i pravi kraj. Ili točnije zatvaranje kruga života. Osim što ne jedemo travu, ali dovoljno blizu.
"Ja vjerujem!"
OK, ti vjeruješ. U što? Boga, Isusa, raj. Divno, krasno, ali detalji - d e t a lj i !!!
Obožavam novog Papu. Dovodi kršćanstvo natrag u kršćanstvo. Ljubav. Poštivanje. Priznanje. Da nije sve crno i bijelo. Da ne možeš staviti restrikcije i uvjete na Isusovu ljubav. Bog ima svoje momente, ali Isus je pogodio uvijek, svaki put. Definitivno sam njegov fan :).
Po pravilima vjere, on nikad nije bio nespojiv sa životom. Još je živ.
Postoji.
Možda.
Vjera - nespojiva sa životom na Zemlji.
Kao npr. ja sam imala vjeru da ovaj članak ne treba biti napisan, ni sad ni nikad, ali evo ga, UPUTE kako čistiti šipak. Živimo u svijetu gdje je netko smatrao dovoljno potrebitim da napiše i objavi upute kako čistiti šipak. Jedva čekam da se to uvrsti u nastavni kurikulum, samo za koju školu? Osnovnu, srednju, faks? Možda bi nas od nespojivosti sa životom više trebala brinuti nespojivost sa pameti tijekom života.
Post je objavljen 24.10.2013. u 07:56 sati.