Marketing
Godišnji odmor
/u vlastitom spravomspisu/
Imao sam 3 tjedna godišnjeg i nisam znao kamo da pođem.
Sjeo sam u vozilo.
- Kamo želite – upitao je satelitski sustav navođenje.
- Soulmate city – ispuknuo sam onako, bezveze.
Iznenadio se kada je automatski vozač spremno rekao
- U redu, vežite se, krećemo.
I tako smo se pošli.
Potražio sam neki film na računalu. Ništa zahtjevno, neku plitku komediju. Pola filma sam drijemao i drijemež se postupno zgusnuo u čvrst san.
Kada sam se probudio bila je noć i bio sam gladan.
- Gdje smo - upitao sam automatskog vozača.
- Na 1455 kilometru - odgovorio je.
- Koliko je preostalo?
- Još toliko - obavijestio je.
- Možemo li negdje stati, moram nešto prezalogajiti.
- Do odmorišta još 30 km, oko desetak minuta.
Zalogajnica je bilo usamljeno mjesto bogu iza leđa; zrak svjež, planinski, iako se u noći bez mjeseca planinski vijenac nije mogao niti naslutiti.
Smazao sam sendvič i srknuo kavu s mlijekom.
Pošli smo dalje.
Pogledao sam još jedan film. Zaspao.
Probudio sam se u rano jutro. Krasna li sunčana dana! ciknuo sam.
Vozilo se zaustavilo pred hospicijem usred ničeg.
- Stigli smo – obavijestio me automatski vozač dodavši - četvrti kat, soba broj 423.
Uspeo sam se slapom stepenica i prošao kroz predvorje.
Recepcionarka se osmjehnula kimnuvši glavom.
Pozvao sam lift. Nakon kraćeg čekanja zakoračio sam u kabinu i stisnuo broj 4.
Odraz u ogledalu otkrio mi je da sam naglo ostario: mogla mi je biti oko sedamdeset i koja. Kada sam pošao imao sam četrdeset i četiri. Ipak, zaprepaštenje je izostalo. Primio sam to instant ostarenje s krajnjom ravnodušnošću. I sam sam se začudio koliko mi je svejedno.
Gnječkao sam ovješene obraze, pratio brazde koje je izdublo vrijeme misleći: poznato mi je to lice. Tada sam shvatio da nalikujem na svog oca. Ako ništa, barem nas starost izjednačuje, pomislio sam.
Potražio sam sobu i ušao.
Spojena na aparate ležala je starica. U prostoriji se osjećao zadah terminalne faze: vonj limfe i fekalija izmiješan sa mirisom sredstva za dezinfekciju.
- Došao si – reče samrtnica ugledavši me.
- Da - odvratih.
- Što te zadržalo – upita.
- Vozio sam se – odgovorih.
- Hoće to... mislim, put da potraje... - nasmiješila se. - Dođi, primi me za ruku.
Prišao sam krevetu i primio ju za ruku.
- Znaš, kada sam bila mala otac i ja svake smo nedjelje imali svoj mali obred. Išli smo kod Pavleka na kavu i sok i... – zastala je - možda neki drugi put…
Glava joj klonu, stisak popusti, iz pluća propišta kao da se jadna zgrčena duša iznenadno izdušila pod silnim pritiskom nemilosrdnog života.
Elektro-kardiograf zatuli obilježivši kraj radne smijene.
U sobu utrčaše dva bolničara i doktor.
Isključiše nesnosan zvuk.
Doktor baci pogled na sat.
- Vrijeme smrti - 8.25h - zabilježi u bolničku anamnezu te doda - Gospodine imate li još toliko vremena da prisustvujete sprovodu?
- Zar nećete obavijestiti rodbinu?
- Nema ona nikoga – reče počešavši obrvu – no ne brinite, brzo ćemo mi. Za sat vremena smo gotovi. Groblje je odmah iza zgrade. Lijepo malo groblje. Možete tamo pričekati dok je ne pripremimo...
- U redu – rekao sam odlučivši i dalje nazočiti u ulozi odanog neznanca.
Vratio sam se u prizemlje i upitao gospođu na recepciji kako da dođem do groblja.
Dala mi je upute i dodala veselo: samo pratite oznake.
Groblje je bio doista malo, poput onih na otocima ili u zabačenim mjestima sa nekoliko desetaka stanovnika.
Sjeo sam na klupu i pustio sunce da miluje ogrubjelo lice. Godilo je.
Kada se zvono na kapelici oglasilo pošao sam k odru. Kovčeg je čekao na kolicima. Svećenik, četiri grobara i ja krenusmo.
Brzo samo se zaustavili.
Na nadgrobnom spomeniku bilo je uklesano ime. - Morita Bobće.
- Je li to njezino pravo ime – u nevjerici sam upitao slugu božjeg, pomislivši da ju možda zakapaju u tuđ grob.
- Tja, naravno - pogledao me omalovažavajuće, kao da je to samo po sebi razumljiva stvar.
Zatim je održao kraći govor i žustrim korakom pošao za svojim „poslom“.
Čuo sam svaku desetu
- … pogani koji nas okružuju udružili su se protiv nas da nas unište… tko žmirka očima taj kuje zlo… i u strašnoj lomljavi začu glas njegov… porazio vođe dušmanske i satro knezove filistejske… i opet gomilahu grijeh na grijeh… na dva naroda gnuša se duša moja… procvale im kosti iz rake njihove… što to ohole kćeri sionske okolo okom namiguju… savjetom divnog, mudrošću velikog…
Vrlo dramatski.
Grobari spustiše kovčeg u raku.
Bacio sam grumen za njim. Isto učiniše i oni, pa krenu zatrpavati.
- Pričekajte – viknuh spazivši grm bijelih ruža u dnu groblja.
Otrgoh cvijet i latice prosuh u jamu.
- Mirno spavaj princezo – rekoh blago.
Dadoh mig onima-koji-su-vješti-sa-lopatom. - Sad može.
Brzo su svršili. Navukli su kamenu ploču i otperjali.
Stajao sam pred grobom kontemplirajući.
Što ovo znači, pitao sam se.
Nisam se mogao domisliti.
Vratio sam se u vozilo.
- Kamo ćemo – upitao je automatski vozač nešto ljudskijim glasom no obično. Vjerojatno je bio ažuriran za mog izbivanja.
- Kući.
- Važi šefe – odvratio je poput kakvog taksista.
Imao sam osjećaj da mi je namignuo. Baš luckasta pomisao.
Potražio sam piće u pretincu. U boci je bila još trećina Jim Beama. Gucnuo sam. Upravo mi je to trebalo.
Krajolik kroz koji smo bešumno jezdili bio je nepregledna, pusta, dosadna ravnica. Zadugo nismo sreli niti jedno vozilo.
Kada smo se uključili na autocestu ponovo sam usnuo.
***
- Stigli smo gospodine – obavijesti automatski opet onim službenim tonom pokornog sluge.
- Dojma sam da smo ovog puta kraće putovali - rekoh zijevajući.
- U pravu ste gospodine. 12 sati kraće!
U liftu sam primijetio da sam opet stari ja, osim što mi je kosa bila kompletno bijela. I gušća. Našušurena kao u Jim Jarmuscha.
- Šarmantno - pomislio sam prolazeći prstima kroz novi friz - spoj mladosti i mudrosti, zbilja rijetka kombinacija.
Svi satovi u stanu pokazivali su da je isteklo vrijeme mom godišnjem. Provjerio sam datum. Doista, bio je dvadeseti listopada. Tri tjedna istopila su se u jednom danu!
Znači, sutra ponovo radno.
***
- Kako si proveo godišnji - upita me Ester zavodljivo napučivši nove silikonske usne, sve više nalikujući na porno-zvijezdu. Bila je to 7 estetska korekcija ove godine.
- Kada bih ti ispričao ne bi vjerovala - odgovorio sam.
- Da kako - javi se sa susjednog stola Bađi - pogledaj ga samo na što liči. Potrošile ga Tajlanđanke. Svu su mu srž na cjevčicu isisale.
- Iskušaj me – reče Ester ne obazirući se na Bađija.
Opet je sve bilo po starom. Samo seks, seks, seks...
Post je objavljen 22.10.2013. u 10:27 sati.