Tomislav se sav pod dojmom od razgovora s neznancem vratio kući zamišljen. Jesu li zaista na njega toliko djelovale riječi jednog nepoznatog čovjeka? I više, nego dovoljno. Njegov je izraz lica pokazivao kako o nečemu razmišlja, kako mu, možda prvi put u životu nije svejedno kad mu netko nešto želi reći, kada želi pomoći. Bio je svijestan koliko je duboko uronio u heroin.
Sjeo je pred računalo i pustio Guns 'n Roses. Note smirujućeg karaktera djelovale su pozitivno na njegove misli. Roditelji su sa čuđenjem promatrali njegov blagi osmijeh na licu. Sve se činilo neobičnim za njegovu egzistenciju.
„ Sine, danas ne izlaziš? „ upitala ga je znatiželjno njegova majka. Njezin je glas odavao osjećaj koji se nalazio između ponosa i sreće.
„ Mama….“ rekao je Tomislav tihim glasom , „...izaći ću malo kasnije samo na jedan do dva sata. Ako se ne varam, bit ćeš i više no zadovoljna kad se vratim i kada se ujutro vidimo ponovno svi zajedno na doručku.“
„ Kako to misliš Tomi?“
„ Gledaj, od previše pitanja ne očekuj i previše odgovora. Najbolje se stvari dešavaju upravo tada kad ih najmanje očekuješ.“
„ Zar sam nešto pogrešno rekla?“
„ Ma ni slučajno. Jednostavno ne obraćaj pozornost na ovu večer . Sutra ujutro ćemo razgovarati.“
„ Nepoznati“ je čovjek već bio na dogovorenom mjestu. Njegova je glavna zanimacija stigla na vrijeme. Možda čudi izraz „glavna zanimacija“, ali tome je doista bilo tako. Profesor kao da nije mogao uživati u mirovini, hraniti ptice i provoditi svoje penzionerske dane s kolegama iz staračkih domova. Ali je ipak postojao razlog. Nakon završenog Filozofskog fakulteta u Zg-u, krenuo je i na predavanja iz psihologije. Bio je vraški dobar psiholog. Čovjekova je osobnost zatvorena, ali on je pomicao granice zatvorenosti. Na posve jednostavan način ulazio bi u psihologiju ljudi. Uvijek je govorio kako radi s djecom i kako mu je taj posao mnogo pomogao.
„Gledajući svu tu mladež jednostavno uživam i zadovoljan sam samim sobom. Oduvijek želim, a znam da i mogu pomoći im u svakom trenutku, kada god je to njima potrebno.“
Ipak se postavlja pitanje zašto bi netko, bez obzira na to što je Stanković profesor i psiholog, uopće pokušao učiniti bilo što za osobu u koju su svi izgubili nadu , svi osim njegove najuže obitelji. Iako su i oni čekali dan kada će na vrata pokucati policija i kazati im kako im je žao i da njihov sin jedinac više nije među nama.
Nema sreće u tome da novce zarađuješ na ulici, prepušten milostinji. Ali novac je potreban svakome od nas. Mnogi vas smatraju propalicom koja ne želi raditi. On je zarađivao svirajući u kvartovima grada gdje ga nitko nije poznavao, to mu se nekako činilo pametnjim potezom. Gitara mu je ipak bila najdraži predmet. Izniman talent. Samo se rijetki ne bi osvrnuli na njega i bacili ponešto u kovčeg gitare. Šteta što je taj novac potrošen na pogrešan način, bačen u prah heroina koji nije mogao učiniti ništa dobrog za njegov život.
Post je objavljen 21.10.2013. u 16:55 sati.