Kada simulacija može postati stvarnost i kako ih razlikovati čak i ako imaju ista svojstva? Na ova pitanja ću pokušati odgovoriti preko dviju fantastičnih priča. Prva je Enderova igra autora Orson Scott Carda.
Radi se o dječaku koji se od malih nogu obučava za rat kojeg ljudska rasa vodi protiv vanzemaljske civilizacije.
Ender je genijalni taktičar i na vježbama nezna za poraz čak i kada su odnosi snaga protiv njega. Brzo napraduje i dolazi u zapovjedničku školu, gdje, kako mu je kazano, igra simulaciju upravljanja flotom u bitci sa neprijateljem.
Ender, kao i uvijek, sve pobjeđuje, pa čak uništi neprijateljski planet. Nakon pobjede mu instruktor kaže kako nije igrao simulaciju, već je cijelu vrijeme upravljao pravom ratnom flotom i kako je pobjedom dobio rat protiv vanzemaljaca i zbilja im uništio planet.
Dakle u ovoj situaciji je simulacija zapravo bila stvarnost. Iako ta simulacija nije bila savršen model stvarnosti, ipakje uzrokovala na nju.
Simulacija je bila stvarnost vođenja rata.
Ne samo to, važno je napomenuti kako Ender od malih nogu nije zlazio iz vojnih škola u otvoren svijet. Primjerice u park. Cijeli njegov život se sastojao od vježba simulacija bitaka u zatvorenom prostoru. Njegova stvarnost je bila simulacija.
Na kraju mu instruktori kažu kako su mu morali bitku predstaviti kako vježbu, jer su znanstvenici utvrdili kako ljudi u stvarnoj situaciji bitke, gdje su odnosi protiv njih gube živce, postaju ludi i slično.
Drugim riječima, kako bi pobijedili u stvarnom svijetu, morali su odgojiti vrsnog taktičara u simuliranom svijetu i pravu bitku mu takvom predstaviti. Da bi pobijedio u stvarnosti, stvarnost mu je trebala biti predstavljena kao simulacija, do te mjere da je trebao biti potpuno isključen iz stvarnosti (dakle stoga ne odlazi u šetnje gradom i slično).
U ovom slučaju simulacija je postala stvarnost. Ipak ona je to to zbog uzročnosti, ne toliko zbog ontološke istovjetnosti. Simulacija ipak nema ista svojstva stvarnosti.
Ender nije doslovno bio u brodu, već je flotu gledao na ekranu, niti je simulacija građena od iste materija kao stvarost.
U ovoj situaciji je mogući reći da simulacija i stvarnost nisu isto iako je putem simulacije moguće ostvariti cilj u stvarnosti, stoga ako simulacija može uzročno utjecati na stvarnost, je li ona stvarna?
Ipak, u ovoj priči se više radi o prevari, makar je Enderov život cijeli bio takav, jasno zbog pobjede u ratu.
Druga priča koja izjednačava simulaciju i stvarnost je „Strogost u znanosti“ Jorge Luisa Borgesa.
Radi se o kratkoj priči u kojoj izmišljeni kartograf nekog imperija teži napraviti što točniju kartu carstva i na kraju napravi savršenu kartu omjera jedan naprema jedan, odnosno kako pisac kaže...“ Kartografska Vijeća načiniše Zemljovid Carstva, koji ima zapreminu Carstva i podudara se točno s njim.“
Na kraju kada je društvo nakon nekoliko generacija izgubilo interes za kartografijom ostavio se zemljovid u pustinji, a „U Pustinjama Zapada još se uvijek nađu raskomadane Ruševine Zemljovida, nastanjene Životinjama i Prosjacima; u cijeloj Zemlji nema drugog ostatka Zemljopisnih disciplina.“
Dakle u ovoj priči je težnja savršenoj simulaciji, savršenom modelu stvarnosti, dovela do toga da se simulacija i stvarnost ne razlikuju. Do te mjere da neki prosjaci u pustinji žive u tim ruševinama zemljovida.
Težeći stvoriti što vjerniji model, kartograf je stvorio, duplicirao samu stvarnost.
Naime, ako model, da bi bio savršen prikaz stvarnosti, mora posjedovati sva svojstva kao i to što želi prikazivati onda nije savmo model već postaje ta prava stvar, stvarna stvar, stvarnost.
Karta je postala carstvo!
A gubitkom nteresa za kartografiju propalo je carstvo.
Možemo na taj način isčitati Borgesevu priču i zaključiti kako je potpuni opis stvarnosti ujedno stvarnost sama.
Međutim, zdravorazumski je reći kako opis nije dovoljan da bi nešto bilo stvarno, važna je materija od čega je nešto napravljeno. Pa čak i da imamo reljefnu mapu carstva u omjeru 1:1, ona i dalje ne bi bila stvarno carstvo budući je recimo napravljena od kartona. Vjerna kulisa, no ipak sam kulisa.
Primjerice imamo i raspravu u pitanju umjetne inteligencije, može li model ljudskog mozga sa silikonskim neuronskim mrežama biti svjestan i intelgentan. Američki filozof John Searle kaže da ne može jer se svjesnost i inteligencija čovjeka krije u njegovoj građi materiji, biologiji, a ne toliko funkcijalnim svojstvima. Kada bi identitet stvari osobe temeljili na funkcionalnom objašnjenju, potpuni opis, odnosno model koji potpuno opisuje stvar, bi ujedno bio i stvar sama po sebi, međutim građa (materija) je ono što model i stvarnost ontološki razlikuje i definira.
Ipak ako bi neki pedantni znanstvanik htio da mu je model što vjerniji i sagadio ga od istog materijala kao i stvar koju prikazuje, e onda imamo problem, odnosno mogučnost da su model i predmet (simulacija i stvarnost) jedno te isto! Ne u smislu da su jedan pojedinačni primjerak, već da su prepadnici iste skupine stvari, recimo savršeni model plastične lopte je plastična lopta, no bi li savršeni model planeta zemlje (jasno omjer 1:1) isto bio planet zemlja (jasno to je hipotetsko pitanje, ipak moguće je zamisliti u nekoj dalekoj budućnosti kako su ljudi sposobni duplicirat planet).
Da li je posjedovanje svih materijalnih svojstava dovoljno da planet zemlja ima istu ulogu-svojstvo, održi život?
Jasno nije, jer model treba biti stavljen u istom kontekstu kao i predmet. Treba biti u nekom sunčevom sustavu dovoljno blizu, ipak dovoljno daleko od sunca. Što nam komplicira stvari oko pravljenja savršenog modela i traži od nas da samom modelu osiguramo okolinu koju ima stvar koju predstavlja. Time model počinje gubiti svoj smisao, a to je da nam olakša snalaženje i razumijevanje stvari koju predstavlja, dok sam sebi postaje svrha.
Ipak, čim sam sebi postaje svrha više nije model, već postaje prava stvar.
Post je objavljen 21.10.2013. u 15:52 sati.