Da imam svoje mandarine odnijela bih ljudima nekoliko vreća mandarina. I dok traje sezona branja tjedno bih im donosila svježe ubrane mandarine. Ali kako nemam zemlju i mandarine, pomislila sam, kupit ću im naranče. No, misao je išla dalje, da svakom kupim samo po jednu, to je već sedamnaest naranči. Sedamnaest naranči nije malo, ispunile bi cijelu kesu, pa i dvije, a treba ih od nekud i platiti. Sedamnaest je tako puno. Sedamnaest naranči, a opet svakome dopadne samo po jedna. Što ta jedna naranča znači tim ljudima? Zar će se najesti od jedne naranče? Zar bi trebali preživjeti mjesece koji dolaze od jedne naranče? Sedamnaest je tako malo.
Znam da ti ljudi neće preživjeti od jedne naranče. Sedamnaest naranči nije ni iz bliza dovoljno. Ali je samo jednu naranču svojedobno u kazamatu imao i zatočenik Ivo. I tu jednu naranču je potajice dao pravoslavnom svećeniku kojeg su ustaše noć prije premlatile i bacile na pod ćelije. Možda se od te jedne naranče taj nesretni čovjek tada nije najeo, sigurno se od nje nije najeo, ali je u najcrnjem trenutku svoga života, na najcrnjem mogućem mjestu, uz svu bol, očaj i nagovještaj smrti, možda ipak osjetio i još nešto, nešto što mu je bar na tren olakšalo patnju. Pa makar to nešto bilo sadržano u nečem naizgled tako beznačajnom kao što je težina samo jedne naranče.
Post je objavljen 20.10.2013. u 02:30 sati.