Marketing
U sobi plavog sna brišes prstima suzu sto se je noćas predala
i dalje sam se budila noću. ponekad sam zurila u nebo. čekala sam da svane. kako bih mogla poći dalje. u svoj san. znala sam da jednom mora prestati. ponekad sam željela da sat nestane. kako bih zaboravljala na vrijeme. željela sam se izgubiti u vremenu. ponekad sam prestala misliti da uopće i postoje sati, minute, sekunde. samo kako bih uživala u okruženom prostoru. samo kako bih mogla zaboravit sve probleme. ponekad sam danima ostajala na jednome mjestu. negdje daleko od ovog stvarnoga svijeta. od svih tih mutnih očiju. od lažnih maski. više nije bilo pitanja. barem tada. u tom trenutku. ponekad su suze tekle. same od sebe. nisu se više mogle zaustaviti. sjedila sam na onoj crti. na rubu. na rubu stvarnosti i sna. na rubu ponora. ponekad bi me samo tako uzimali. nisam se bunila. nisam ni sada. polagano su me iz stvarnosti gurali prema dnu. zaista mi je bilo lijepo u ponoru. ali ponekad sam htjela u stvarnost. sali samo ponekad. nisam imala pretjeranih razloga za povratak. dolje sam osjećala mir. slobodu. opuštenost. s novim osmjehom. ali svakim sam danom koračala sa suzama u očima ovim sivim ulicama u stvarnosti. nešto je svaki dan oduzimalo svaki djelić mene. ubilo me je u stvarnosti. neprestano sam padala. bez imalo snage. bez imalo osjećaja. ustajala sam neprestano. svaki put s nekim razlogom. uvijek sam htjela ostati negdje u pozadini. u sjeni nečega. nikoga.
Kraj puta sve ovdje prestaje
ovo ja zadnja stanica
nasa je priča ispričana
snovi će ostati iza nas
i nenapisana zadnja stranica
Post je objavljen 19.10.2013. u 12:30 sati.