Kad sam već pristala na poeziju
možda da napišem pjesmu,
pjesmu o mjestu gdje sada postojim.
Jesenas.
Pritisak magle na sljepoočnicama. Danima.
To ljepljivo,gusto sivilo.Niti beznađa utkane u
auru propadanja.
Prolaze godine,nonšalantno,
ne mare kako se osjećam.
Može li sav taj umor na meni
izgledati šarmantno?
Trebao bi.
On ipak dolazi od snova,
čekanja,traganja i svih onih vjetrenjača.
Jesen.
Lišćem su prekriveni poznati puteljci
i ceste kojima sam naučila koračati.
Svud uokolo tih cesta
duboka je i hladna
oku nevidljiva voda
koja te može progutati.
Stojim tamo na samom rubu tih voda
i držim cijeli svijet na dlanu
uronjena u osjećaj potpune beskrajnosti.
Kroz sivilo svoje sanjam
kako se magla s kojom plešem
pretvara u boje.
Anđeli mi govore kroz ljude.
Uplašim se ponekad snage koja me obuzme
u takvom trenutku spoznaje,
u trenutku kada prepoznajem odgovore na svoje molitve.
Zahvalnost.
Mir u nemiru,hihot u spokoju,
između sna i jave,u bunilu,
na rubu vlastite rascvjetanosti
u jesenskim bojama.Baš ovdje.
Sad kad sam tu gdje postojim.
U pjesmi u kojoj se gubi svaki trag.
Post je objavljen 19.10.2013. u 15:31 sati.