OPROST
Dok god Srbi u Hrvatskoj šute , namjerno prešućujući mjesta masovnih stratišta nevinih civila ... među kojima je i član moje obitelji , za čije
posljednje počivalište najvjerojatnije nikad nećemo saznati ... oprosta
nema ...
Dok god po Vukovaru i po ostalim djelovima ove zemlje , natopljene
krvlju njezinih sinova , slobodno šeću abolirani silovatelji , ubojice i
palikuće ... zlobno se pritom cerući svojim žrtvama u lice ... oprosta
nema ...
I s tim ni vjera ni politika nemaju ama baš nikakve veze ... tu je riječ o
ljudskoj boli malog običnog hrvatskog čovjeka i nemoći da isti tu bol zaboravi ... jer oni koji su mu je nanijeli oprost ne traže ... niti će ga ikad tražiti ...
I kako onda oprostiti dragi moji blogeri i kome ... ta mi nismo vodili
obranbeni nego građanski rat (valjda sami protiv sebe), kako je izjavio
onaj koji bi nas trebao voditi u bolje sutra ... u suživot ...
.......
Psi rata su zalajali ...
Iz utrobe prestravljene matere
čuje se krik nerođenog djeteta ...
Sve je utihnulo ...
U samrtnoj tišini odzvanja jeka
... ubij ... satari ... !!
Zvijeri ljudske , digle su glave ...
njuše krv ... nevinu ... toplu ...
Razjapile su čeljusti ...
reže ... urliču ... kunu ... proklinju ...
Oči naših mrtvih ratnika
u grobovima plaču
suzama nijemim ...
Zar život svoj su dali uzalud ...
mrtve usne odgovor ištu ...?!
Zar krv su svoju lili ... za koga ...
raspuklim glasom ... u tišini viču !!
Psi rata su zalajali ...
Od užasa
nebo nad nama se
raspuklo ... a zrak se pretvorio
u tisuću plamtećih oganja ...
što ... peču ... razdiru ... !
Pomahnitali stvorovi pesnice stišću ...
u bijesu vičuć ... uništi ... zakolji ... !!
Raspadnute lešine iz grobova dižu ...
nevideć ... u svojoj mržnj ...
da njihove vlastite kletve ih
stižu ...
.......
Kako oprostiti onima koji oprost za svoja zvijerstva ne traže ... oprosta
za takve nema ...
nečmenjanka
Post je objavljen 15.10.2013. u 02:07 sati.