Sutra ujutru rodi se negde
Sutra ujutru igraj na vodi
Sutra ujutru prođi, sestro,
Prođi brzo, mladosti
Sutra ujutru pojedi mi snove
Sutra ujutru umij me, sestro,
Sutra ujutru okreni mi leđa
Samo zagrli sad mladosti
Prošle su godine otkako me neki film dotaknuo na način kako se to dogodilo nedavno s filmom Sutra ujutru (2006) Olega Novkovića. Film nije sasvim nov, no ja sam ga pogledala tek prije koji tjedan – prvi put očarano, drugi put da provjerim očaranost, treći put, sinoć, iz sasvim osobne, intimne potrebe. Da osjetim emociju, emocije, koje su ionako sasvim moje, mojije od mnogih što mi prošaravaju svakodnevicu. I nije to osjećaj ili stanje, nije to čak ni suvisla misao, ili ideja koja se može izreći jasno, kao što, primjerice, školarci samouvjereno izriču poante lektirnih knjiga, gledanih filmova… konkretiziranjem, pojednostavljivanjem, svođenjem na singularnost, redovito promašujući srž stvari. Rastuživalo me to oduvijek, još kada sam i sama bila u nekim klupama, u nekim učionicama, rastužuje me često i sada kada stojim s druge strane katedre, teksta, vage… A doista, nije lako izreći ono što čini identitet nekog artefakta – likovnog, filmskog ili književnog – nije lako izreći čak ni ono što čini njegov identitet u našim očima – njegovu (a našu) srž.
Sutra ujutru nema jednu temu. Sutra ujutru ima tema barem koliko i likova, a meni se, koliko se sjećam, nije još dogodilo da se u priči mogu saživjeti baš sa svakim likom. S nevoljkim mladoženjom (Uliks Fehmiu), baš kao i s razočaranom nevjestom (Ana Marković), s narkomanom dječjeg lica i gesti (Nebojša Glogovac), baš kao i s majkom u 30-im godinama koja je, noseći se sa sasvim nebajnom svakodnevicom (Radmila Tomović), sebe ostavila u nekom vremenu davno prije ovog, ‘pravog’ života... Iako nisam roditelj, sasvim su mi bliske uloge sredovječnih roditelja koji nakon 12 godina vide svoga sina (Danica Ristovski i Lazar Ristovski) – još snažni i lijepi, a već odavno ostarjeli, oluckastjeli, ogrezli u banalnosti i pedanteriju svakodnevice do razine gdje to više ni sami ne primjećuju. Ispunjeni roditeljskom ljubavlju do maksimuma, a opet prazni – jer je malo prilika u kojima svoju bliskost sa sinom mogu pokazivati, ali i zato jer su je odavno zaboravili pokazivati, ako su to uopće ikada i znali. Jer ne znaju svi (i ta vještina nije nimalo proporcionalna količini te iste ljubavi, baš kao ni nekim drugim, poželjnim ljudskim kvalitetama). A najviše se mogu poistovjetiti sa Sašom (Nada Šargin), djevojkom koja istovremeno ima i nema sve ono što nam je za život nužno potrebno – zaljubljenost, izdržljivost, samosvojnost, ludost… Ima i nema, imajući nema (jer je ne može realizirati, ponekad ni pokazati), nemajući ima (jer je osjeća). Saša čezne i izgara za onim kojeg voli, a opet, ne pokušava promijeniti konstelacije svijeta u koji su oboje uronjeni – činjenicu da je on pred ženidbom, činjenicu da ona sama ne želi preseliti u Kanadu čak ni kada bi on to htio, otvarajući, barem verbalno, uzajamnoj bliskosti vrata izlaza, hipotetičkog rješenja. Pri tome se neke nepremostivosti, u prvom redu preseljenje u inozemstvo, pokazuju jačima, superiornijima onima za koje bismo možda to očekivali (veze, zaruke, ženidbe, obiteljske i običajne konvencije…) Baš kao što je nepremostiva i smrt zajedničke najbliskije osobe – prijatelja i dečka Sime – onog čijim očima zapravo gledamo jezgru priče (jer se lajtmotivski provlače kadrovi njegova amaterskog filma - s detaljima njihovih ranijih života, i sa savršeno uklopljivom pjesmom o mladosti, odnosno, o svijesti o njezinoj prolaznosti, nepotkupljivosti).
Sutra ujutru film je o zamci vremena u koju upadamo, bez obzira na sve svoje lukavosti, bez obzira na ove i one izbore, na ovakve ili onakve karaktere. Jednom uhvaćen, ne možeš iz nje, a uhvaćen si, naravno, samim rođenjem, no postaješ toga svjestan tek u tridesetima. Tridesete jesu godine kada po prvi put osjećamo da se klopka, ni uz najbolju volju, ne može nadmudriti. Svijet je postavljen tako kako jest (ne znamo točno kako), vrijeme prolazi tako kako prolazi (naša percepcija govori nam da je to linearno, iako ono što jedino znamo jest da o tome zapravo ništa suštinski ne znamo) i život se, ni uz najbolju volju, ne može nadigrati. Najviše što možemo jest: a) željeti da ga nadigramo b) željeti da nam bude svejedno c) istinski vjerovati da smo ga nadigrali (uspijeva samo iznimno rijetkima). Ona puni 18 godina u junu i ne zna šta da radi kada položi maturski ispit… pjeva Šarlo Akrobata u podlozi, baš kao što riječi Simine pjesme koju izvodi na gitari (u umetnutim kadrovima filma u filmu), istodobno tako gorke i slatke, slatkastogorke, opojno izriču možda i najveću istinu ovoga svijeta – Ovo nije svet za decu…
Doista, ovo nije svijet za djecu, premda je rađanje najkonstantnija ljudska aktivnost. Ovo nije svijet za djecu, a nema ni jednog društva koje drži do sebe, a koje se ne busa u prsa brigom za najmlađe. Nažalost, uglavnom tek deklarativno. Jer i tradicionalna i moderna društva okrenuta su „odgoju“ odraslih, a ne djece. Odrasli su ti koji društvu trebaju, odrasli su ti koji društvo nose, a društvo prije svega nose konvencije i norme. Konvencija „biti uspješan“, konvencija „biti udana/oženjen“, konvencija „imati djecu“… Konvencija raditi, zarađivati, probijati se, pridonositi, osnovati, steći, imati, imati nekog, pokazivati, ići naprijed, ići naprijed, ići naprijed… A što kada se iz ovog ili onog razloga ogrezne u nekom vremenu prije, u vremenu prije ovoga vremena koje bi jedino trebalo biti pravo i pogodno? Što kada se stane, zastane, zaluta.. kao što se dogodilo većini likova u ovom filmu? Tada se živi neparnim životom, tada je ljubav – tak neparna ljubav, tada je vrijeme – promašeno vrijeme, ono koje više nije. Nakon što jedan lik, bivši narkoman, pita djevojku u restoranu koja mu se sviđa da li da dođe i sutra, ona mu odgovara rečenicom koja na traži bilo kakvog pojašnjenja: Dođi prije deset godina…
Bez obzira na to, ono što mi se osobno najviše svidjelo u filmu, ono što, uostalom, mislim da mu i daje baš tu boju, senzibilitet, okus, jest čežnja za onim što bi se htjelo, željelo, trebalo, moglo biti… bez obzira na okolnosti, bez obzira na realitet. San o sebi koji se ne prestaje sanjati, iako je jasno da se radi o snu. Žudnja za onim dijelom sebe – raspršenim u nama, ali i u onima koje osjećamo bliskima – za koji nam se čini da je intimni eliksir sreće, trajna i neotklonjiva glad. Želja za biti onakav, uz one i s onima, kako bismo to sami birali, kada bi svijet bio neko lakše mjesto.
A sutra ujutro je ionako nezaustavljivo. To znaju svi, i oni koji mu se prepuštaju, i oni koji se otimaju… Pa što će onda biti sutra ujutro?
Sutra ujutro rodit ćemo se negdje, različiti, a isti.
Post je objavljen 12.10.2013. u 12:19 sati.