Marketing
Kuda idu divlje feministice
Životni vijek feministica najlakše je usporediti sa cvrčcima. Zamislite da je lijep ljetni dan. Sunce sija, puše lagani vjetrić uz rijeku ili more (ovisno o vašim preferencijama) i zrak je ispunjen njihovom pjesmom. Vlada obilje i radost. U tim uvjetima, cvrčak je u svom prirodnom elementu. No kako dolazi jesen i spuštaju se temperature, cvrčak pomalo postaje tiši. Proizvodi svoj poznati zvuk nešto sporije, i po noći čak i potpuno utihne. Na sunčan dan ili kada osjeća da je blizu nekakva prilika, u stanju je napregnuti se i nakratko opet doći do vrhunca svoje pjesme, no samo nakratko. Na kraju dolazi zima i cvrčak nestaje, ostavljajući svoje plodove za sljedeću generaciju, kako bi se ona mogla probuditi kada vrijeme opet zatopli.
Kada za ove blagdane odete kući obiteljima, sjetite se milijuna žena poput mene za koje je to najteže doba godine
Liz Jones
Usamljenost.
U mom umu, vidjevši umor urezan na lica roditelja koji sa svojim rasplodom čekaju pored trake za prtljagu, ona je uistinu superiorna prisilnom blagdanskom druženju s obitelji koje se često pretvori u svađu.
Ali Božić je drukčiji. Nema bijega ili ignoriranja toga. Već mjesecima se ruga nama koji nemamo djecu, partnere ili prijatelje bliske i prijatelje dovoljno lojalne da pobjegnu iz zagrljaja svojih obitelji kako bi bili s nama. "Koliko je tebi godina, 12?" siknula sam na svoju najbolju prijateljicu Karen kada mi je rekla da će 'provesti veliki dan s mamom i tatom'.
Gdje god se ogledaš, sve te podsjeća na to da si parijah, da nisi uspjela na životnom testu sreće.
Liz Jones
Usamljenost.
U mom umu, vidjevši umor urezan na lica roditelja koji sa svojim rasplodom čekaju pored trake za prtljagu, ona je uistinu superiorna prisilnom blagdanskom druženju s obitelji koje se često pretvori u svađu.
Ali Božić je drukčiji. Nema bijega ili ignoriranja toga. Već mjesecima se ruga nama koji nemamo djecu, partnere ili prijatelje bliske i prijatelje dovoljno lojalne da pobjegnu iz zagrljaja svojih obitelji kako bi bili s nama. "Koliko je tebi godina, 12?" siknula sam na svoju najbolju prijateljicu Karen kada mi je rekla da će 'provesti veliki dan s mamom i tatom'.
Gdje god se ogledaš, sve te podsjeća na to da si parijah, da nisi uspjela na životnom testu sreće.
Muškarcima nekako još stoji starost bez djece, no na ženama je to uvijek kao trn u oku. Kako uz veliku moć dolazi i velika odgovornost, žena koja nije stvorila nikakvu obitelj ima neizbježan podsjetnik da je promašila svoj glavni potencijal, ono zbog čega su joj dani svi darovi i privilegije koje žene uživaju.
Ostatak godine mogu biti samouvjerena oko mog statusa bez muškarca i djece - proizvodim malo ugljičnog dioksida. Ne moram kuhati za ikoga. Mogu biti ekscentrična i lijena. No na Badnjak počinjem paničariti. Poželim da sam manje kao Carrie Bradshaw, kaotična i sebična, i više kao Kirstie Allsopp - crvenih obraza, spretna i ljubazna.
Ovo je doba godine kada se svi propitkujemo, tim više ako nam je to kraj još jednog desetljeća. Prije deset godina, na Božić 1999., bila sam sama i živjela u maloj kući u Londonu s dvije mačke. Bilo mi je 40 godina i nisam nikada bila voljena, a kamoli udana. A u našem modernom društvu, ništa ne označava propast i izaziva smijeh više nego to.
Na novogodišnju večer 1999., najdruštvenije godine koju sam imala, muškarac s kojim sam se trebala naći se ispričao da ne može. Dosegla sam dno. "Što ne valja sa mnom?" pitala sam se. Ali i poslije desetljeća u kojemu sam uspjela živjeti s muškarcem sedam godina, udala se i dobila ponešto prtljage (iako ne djece), i dalje ću ovog Božića biti osamljena i hladna.
Moji pokušaji normalnosti bili su osuđeni na propast. Pokušala sam, propala i preselila se na selo, gdje sam mislila da će postojati nekakva zajednica, gdje se susjedi poznaju i druže. No bila sam u krivu: ispalo je da mogu proći tjedni i tjedni bez da progovorim i riječ s ikim.
Napisala sam svoje tri čestitke: mojoj mami, koja živi 300 km daleko i pati od demencije; Johnu (poštaru); i smetlarima, zabavnom trojcu koji često ne posjeti moje dvorište jer imam toliko malo smeća.
Obavila sam moju božićnu kupnju. Biti okružena majkama s popisima duljim od njihovih ruku učinilo me još usamljenijom nego ikada prije. Bila sam jedina osoba s košarom umjesto kolica. U njoj sam imala jednu bocu šampanjca, šest glavica mlade salate, dva krumpira, jedan luk i nešto malo jabuka i badema. Malo sam plakala dok sam ih stavljala u košaru, znajući da nikada neću uspjeti smrviti oklope badema bez pomoći mog bivšeg muža.
Ovo je doba godine kada se svi propitkujemo, tim više ako nam je to kraj još jednog desetljeća. Prije deset godina, na Božić 1999., bila sam sama i živjela u maloj kući u Londonu s dvije mačke. Bilo mi je 40 godina i nisam nikada bila voljena, a kamoli udana. A u našem modernom društvu, ništa ne označava propast i izaziva smijeh više nego to.
Na novogodišnju večer 1999., najdruštvenije godine koju sam imala, muškarac s kojim sam se trebala naći se ispričao da ne može. Dosegla sam dno. "Što ne valja sa mnom?" pitala sam se. Ali i poslije desetljeća u kojemu sam uspjela živjeti s muškarcem sedam godina, udala se i dobila ponešto prtljage (iako ne djece), i dalje ću ovog Božića biti osamljena i hladna.
Moji pokušaji normalnosti bili su osuđeni na propast. Pokušala sam, propala i preselila se na selo, gdje sam mislila da će postojati nekakva zajednica, gdje se susjedi poznaju i druže. No bila sam u krivu: ispalo je da mogu proći tjedni i tjedni bez da progovorim i riječ s ikim.
Napisala sam svoje tri čestitke: mojoj mami, koja živi 300 km daleko i pati od demencije; Johnu (poštaru); i smetlarima, zabavnom trojcu koji često ne posjeti moje dvorište jer imam toliko malo smeća.
Obavila sam moju božićnu kupnju. Biti okružena majkama s popisima duljim od njihovih ruku učinilo me još usamljenijom nego ikada prije. Bila sam jedina osoba s košarom umjesto kolica. U njoj sam imala jednu bocu šampanjca, šest glavica mlade salate, dva krumpira, jedan luk i nešto malo jabuka i badema. Malo sam plakala dok sam ih stavljala u košaru, znajući da nikada neću uspjeti smrviti oklope badema bez pomoći mog bivšeg muža.
Sviđa mi se dio u kojemu popisuje sve svoje pogreške i priznaje da joj je loše zbog njih. Za takvu Liz mogu imati tračak simpatije i malo žaliti što nije uspjela naći nekoga. Čak mi ni činjenica da je odlučila nešto poduzeti tek s 40 godina nije toliko smiješna kada se postavi tako molećivo. Vjerojatno je i slavni otac iz Novog zavjeta osjećao istu vrstu simpatije prema pokornosti svoga sina razmetnoga. No ipak:
Ove godine, posebno mi se gadi reklama za Coca-Colu. Znate onu gdje zgodni tinejdžer putuje svijetom i uz čašu Coca-Cole nostalgično razmišlja o svojoj mami. Uspješan otac koji se vraća doma kako bi zagrlio svoju dugokosu kćer.
Tješim se da su takve scene većinom laž. Dvadeset-nešto-godišnjaci bi se možda vratili doma kako bi spavali u krevetu iz djetinjstva, ali vjerojatno bi radije i dalje putovali ili se seksali. Došli su doma jer im je ponestalo novaca ili pažnje. Isto tako, kada bi se tata pojavio na Badnjak, vjerojatno bi ga čekala nabrušena žena spremna za riganje ljutnje ("Zašto kasniš?" "Tko će spremiti svu ovu hranu?" "Zašto ne možeš ni potpisati posvete na darovima?").
Iako dokazi u ovo doba godine govore drukčije, biti sam je normalnije nego što mislimo. Zbog izbora ili slučajnosti, više žena nego ikada živi samo: broj se udvostručio u posljednjih 30 godina. Zvana "slobodna žena" u koricama časopisa i novina, to je vrsta žene koja je aktivno odbacila ideju da nam je suđeno odgajati, biti supruge, majke i njegovateljice.
I iako bih se i dalje jasno svrstala u ovaj kamp, jer sam uvijek stavljala svoju karijeru i sebičnost ispred svega drugoga, i dalje postoje neke stvari od kojih dobivam knedlu u grlu, poput Jamesa Stewarta koji grli svoju djecu pored božićnog drvca u spotu za "A Wondeful Life". Ali kažem si da bi u stvarnom životu djeca bila u svađi, Jimmy Stewart bi vjerojatno spavao sa svojom tajnicom, a Donna Reed bi imala ovisnost o internet kockanju.
Također je važno sjetiti se da ćemo sve biti same u nekom periodu naših života pogotovo ako smo žene - jednostavno zato što živimo dulje od muškaraca. Moja majka je imala muža koji ju je volio i sedmero djece, ali moj otac je umro prije deset godina i sva su djeca napustila dom, zasnovavši vlastite obitelji koje su im bile važnije. Znam da joj nedostaje izrada pita i društvene igre kasno u noć, ali sigurno joj ne nedostaju trošak, nered i beskonačni poslovi, svađe i neslaganja.
Tješim se da su takve scene većinom laž. Dvadeset-nešto-godišnjaci bi se možda vratili doma kako bi spavali u krevetu iz djetinjstva, ali vjerojatno bi radije i dalje putovali ili se seksali. Došli su doma jer im je ponestalo novaca ili pažnje. Isto tako, kada bi se tata pojavio na Badnjak, vjerojatno bi ga čekala nabrušena žena spremna za riganje ljutnje ("Zašto kasniš?" "Tko će spremiti svu ovu hranu?" "Zašto ne možeš ni potpisati posvete na darovima?").
Iako dokazi u ovo doba godine govore drukčije, biti sam je normalnije nego što mislimo. Zbog izbora ili slučajnosti, više žena nego ikada živi samo: broj se udvostručio u posljednjih 30 godina. Zvana "slobodna žena" u koricama časopisa i novina, to je vrsta žene koja je aktivno odbacila ideju da nam je suđeno odgajati, biti supruge, majke i njegovateljice.
I iako bih se i dalje jasno svrstala u ovaj kamp, jer sam uvijek stavljala svoju karijeru i sebičnost ispred svega drugoga, i dalje postoje neke stvari od kojih dobivam knedlu u grlu, poput Jamesa Stewarta koji grli svoju djecu pored božićnog drvca u spotu za "A Wondeful Life". Ali kažem si da bi u stvarnom životu djeca bila u svađi, Jimmy Stewart bi vjerojatno spavao sa svojom tajnicom, a Donna Reed bi imala ovisnost o internet kockanju.
Također je važno sjetiti se da ćemo sve biti same u nekom periodu naših života pogotovo ako smo žene - jednostavno zato što živimo dulje od muškaraca. Moja majka je imala muža koji ju je volio i sedmero djece, ali moj otac je umro prije deset godina i sva su djeca napustila dom, zasnovavši vlastite obitelji koje su im bile važnije. Znam da joj nedostaje izrada pita i društvene igre kasno u noć, ali sigurno joj ne nedostaju trošak, nered i beskonačni poslovi, svađe i neslaganja.
Liz Jones je proždrla vlastita racionalizacija, sve kako se ne bi morala suočiti sa svojim jadom; umjesto toga, idealno rješenje za nju je povući svih u isti ponor. To je ono što je čini ne samo vrijednom žaljenja, već i degutantnom do te mjere da ću ovdje vrlo rado likovati nad njenim udesom. Druženje s obitelji i zahvalnost svih njenih članova za to što si se brinuo za njih... nije vrijedno troška? Stvarno?
Ekvivalent gađenja koje osjećam prema ovakvom razmišljanju je, ne znam, crkvena osuda ljudi koji počine samoubojstvo. Samo je ovo još gore. Većina samoubojica priznaje da negdje postoji sreća, samo da je se oni ne mogu domoći. Ne negiraju njeno postojanje, samo ne vide nadu da će ikada imati išta od nje. No Liz Jones apsolutno negira da postoji sreća. Izabrala je bezdan koji ne može dobro završiti i uvjerila se da izvan njega ništa ne postoji, čak ni šansa za nešto dobro.
Uz to je ovo žena koja je deset godina u novinama pisala kolumnu zaraznog naslova "Zašto bi se trebala rastati od njega", kao i sijaset retardiranih rasprava o "staklenom stropu", "kulturi silovanja", "patrijarhiji" i ostalim imaginarnim neprijateljima feminizma. Broj obitelji i ljudskih sudbina koji je pomogla razoriti time mjeri se u tisućama.
Feministice ne postaju takvima zbog ružnoće koju donosi starost - iako, da su bile lijepe, u pravilu se nikada ne bi ni bile učlanile u taj pokret - već zbog karaktera i životnih izbora. Liz i sama prisiljava svog hrčka na posljednji trk pred svoju smrt, te nenamjerno opisuje tu kritičnu razliku:
Ovog Božića, budući da nisam dobila niti jedan poziv da se pridružim obitelji ili prijateljima - pretpostavljam da osamljena, stara, veganska žena bez djece nije draga svakome - tako da ću pokušati živjeti seoski ideal i provesti dan hraneći moje životinje.
Otkada je seoski ideal hraniti životinje? Seoski ideal je velika obitelj pod krovom ugrijanim pucketanjem vatre u kaminu, i domaći pršut i salata bez pesticida koju dijelimo s bližnjima s kojima smo nešto sagradili. Ako je hranjenje životinja seoski ideal, onda je svaki čovjek u gradu koji ima kućnog ljubimca zapravo seljak. Njena definicija je tužna lakrdija i izvrtanje tradicionalnog seoskog života. Čak i u umirućim selima, većina starih žena zapravo ima nekog drugog posla nego hraniti životinje.
Problem nije u tome što je ona osamljena, stara, veganska žena bez djece. Problem je u tome što ima naprasan i depresivan karakter koji čini vrijeme provedeno s njom ugodnim poput sudjelovanja na otrovnoj sudskoj raspravi. Mogao bih se okladiti da je ona tip žene koji ne može jednostavno reći "ja jedem samo biljne proizvode", već se mora za obiteljskim stolom upuštati u tirade o tome kako drugi "zlostavljaju životinje", kako je "potrebno srušiti zlu patrijarhiju" i kako je tržište rada "heteronormativno" i povezano s "kulturom silovanja". I onda se još čudi zašto nitko ne želi trčati za njenim društvom.
Imam 17 mačaka koje štuju na oltaru sv. Mihaela, mojeg psa ovčara. Biti će jaganjaca postavljenih kao u predstavi za Badnjak, i konja čiji se dah ledi na hladnoći.
I koliko god bila usamljena, samo će pomisao, sigurna sam, razveseliti mnoge žene koje očajnički pokušavaju napraviti sve za svoje obitelji koje im ostaju trajno nezahvalne.
I koliko god bila usamljena, samo će pomisao, sigurna sam, razveseliti mnoge žene koje očajnički pokušavaju napraviti sve za svoje obitelji koje im ostaju trajno nezahvalne.
Ti si otrovna, dosadna, arogantna i depresivna, i sada misliš da ćeš svojim primjerom razveseliti nekoga?
J**i se, Liz Jones.
Post je objavljen 10.10.2013. u 17:45 sati.