*
Vrata širom otvorena
pljeskom jedne ruke u vakuumu.
Roboti su revno poslušali naredbu
kamenog kipa u obliku kvadrata
ispresjecanog milionima linija.
Rasap slike na zidu zbog zaleđenog
vremena-slika je morala otići,
strašno je bilo tako visjeti na zidu
uz nepokretne kazaljke na satu.
Dvorac, još neizgrađen dok je važio
kalendar na stolu u kuhinji,
škripao je na vjetrometini.
Svi neprijatelji su čekali
da narastu stabla i opeke se
poslože u kule. Znali su da
dvorci rastu u šumi.
Izvadio sam kompas: pokazao je
prema dolje-logično, ovdje je
Sjever ispod Juga. Kad ojuži, komete
ruše kule usamljenih sjevernih gradova.
Rekao sam psu kojim je mahnuo rep,
da svijet mora tek narasti do veličine
njegove posude za jelo. Samo je
ugurao jezik u usta i progutao lavež.
Planeta još nije složila mačke iz
okamenjenih i mumificiranih ostataka
iz budućnosti. Ali već ih se da
naslutiti- miševa je sve više.
Prišao sam bijelom robotu i rekao mu
da Boga nema, da mu je dosadilo čekati
na stvaranje Svijeta i otišao je
u neki već opremljen uređajima za
virtualnu stvarnost.
Bijeli oklopnik se rasplakao i u neutješnim
jecajima mogao sam razabrati samo "što ćemo
sada, što ćemo sada...". Strašno ne volim
donositi loše vijesti!
Pljesak drugom rukom. Uz laganu škripu,
vrata su se rasplinula.
*
Post je objavljen 08.10.2013. u 19:31 sati.