Sklopk već tri sata gleda u svoje ruke. Jedino što se na njemu miče, zanemarimo li uvijek pokretne srce, žile, pluća, crijeva i Svemir, jesu kapci. Treptanje očito spada u sile još više od onih koje će nekoga prikovati za stolicu, a pogled mu u vlastite ruke.
Osim Sklopka i stolice tu je i prostorija. Ona ih uokviruje, a zajedno s njima i još šačicu sobnog inventara: ormar s predmetima koje biste očekivali naći u ormaru, policu za knjige s predmetima koje biste očekivali naći na polici za knjige, stol s predmetima za koje nije važno očekujete li ih ili ne. Prostorija ima i jedan prozor, kojeg umjesto prostorije uokviruje njegov vlastiti okvir. Okvir zapravo uokviruje samo rupu u zidu, jer je prozor razbijen. Većina stakla, zajedno sa šarkom koja se nije uspjela izmaknuti, razasuta je nekoliko metara niže. Oko stakla stoji nekoliko ljudi i gleda razbijen monitor koji leži u sredini. Ljudi nakon nekoliko minuta odlaze, da bi ih prije ili kasnije zamijenili drugi prolaznici, dok monitor ostaje mirovati. Neki gledatelji povremeno skrenu pogled i prema razbijenom prozoru, ili prema odvaljenoj šarki par metara dalje od epicentra. Neki i pričaju, s dosta upitnikâ svuda unaokolo.
Sklopk konačno ustaje i dolazi do prozora. Prvo gleda lomljavu, a zatim ljude koji promatraju lomljavu. Zatim opet gleda svoje ruke. Polagano ih pomiče, s oprezom ravnim onom kad bi slagao sedamnaesti kat kule od karata. Zatim prebacuje pogled na jednog promatrača sa šeširom i, nastavlja pomicati ruke. Osjeća maglovit dodir. Šešir se omakne s glave i pada na pločnik. Promatrač se okreće oko sebe i, ne vidjevši nikoga dovoljno blizu, saginje po šešir, a Sklopk polako korača unatrag i opet sjeda na onu stolicu.
Adrenalina opet ima toliko da jedva diše, ali sad je strah zamijenilo oduševljenje. Ionako je mislio kupiti novi monitor, a program može dovršiti i sutra.
Post je objavljen 06.10.2013. u 21:32 sati.