Pregled posta

golly&bossy u knjiškom, filmskom i televizijskom kutku

Dragi Naši,

Iako po našim (rijetkim) postovima ispada da samo điravamo okolo to je zapravo kriva slika. Jer česti su momenti kad smo danima po kući i oko kuće, ali i tada putujemo jer odjezdimo i svijetove knjiga i filmova i serija i tada često nadoknađujemo propušteno gradivo.

Tako smo na primjer tek ovo lito pročitali Adio, kauboju od Olje Savičević-Ivančević. Ne znamo zašto smo toliko čekali. Vjerojatno smo je htili posudit u biblioteci onda je nije bilo, a do drugega puta smo zaboravili. I još nam niko ni ništa govori o toj knjizi, a ni da nemamo prijatelja koji čitaju. Ovako ili onako, uvjeti su sazrili, a Narodna knjižnica Blato imala je jedan primjerak taman za nas i taman da nas obori s nogu. Toliko da ćemo je prvom prilikom kupit (naime, mi smo škrta otočanka i kupujemo samo knjige koje smo već pročitali, a koje su nam se toliko svidile da ih želimo pročitat ponovo.) Adio, Kauboju je Mediteran kakav je sada: zagađen, šporak, s narkomanima, obaveznim ridikulima, obaveznom nepokretnom babom, obaveznim bebama na ormarima, fjakom, opakom duhovitošću, duhovitom opakošću i čistom opakošću. Najjači lik nam je Sestra i u drugom čitanju ćemo još pažljivije čitat njene komentare.



S Nebeskom dječicom Tatjane Gromače nismo u zaostatku jer je to nova knjiga. Svakako je pročitajte, prelipa je, ne može se ispustit iz ruke, a pročita se u jedno litnje popodne ili dva zimska dana. Upozoravamo da je malo crnjak.

Još jedan novitet na policama blatske knjižnice, a u budućnosti i na našim policama je i Povijest instituta Ratka Cvetnića. Dok je Kauboj Mediteran kakav je sada, Institut je Zagreb kakav je nekad bio sa svim ratovima, promjenama režima, dijeljenjem i oduzimanjem društvenih stanova, imenovanjima i smjenjivanjima direktora i sličnim gadarijama. Ali sve to uz jedan lipi humor koji nas malo podsjeća na češke filmove – dosta je reć da je glavni lik samozvani delta-mužjak.


Još jedna stvar koju smo propustili tijekom godina, ali o kojoj smo uvik čuli nekako usput su filmovi Prije svitanja i Prije sumraka. A kad je u naše najdraže kino, ono u Muzeju suvremene umjetnosti, doša i Prije ponoći tj. treći dil trilogije odmah smo pohitali. Prin tega smo pogledali prvi dil Prije svitanja, a dan iza i Prije sumraka. Filmovi su prelipi, bez obzira na raspored gledanja. Zapravo nam se čini da je 1-3-2 prava kombinacija.
Za one koji nisu pogledali filmove evo ukratko sadržaja. Prije svitanja je snimljen i događa se '93. U vlaku se upoznaju Amerikanac Jesse i Parižanka Celine i odluče provest noć šetajući ulicama Beča njemu do aviona ujutro. Na kraju se dogovore da će se nać na istem mistu za šest miseci. Devet godina kasnije Jesse je u Parizu i predstavlja svoju knjigu u kojoj piše kako je jednom upoznao jednu Celine i šetao s njom po Beču, ali kako se više nikad nisu sreli. Na promociju dolazi Celine, objašnjava zašto ni mogla doć u Beč šest miseci kasnije i oni provode popodne zajedno, prije nego njemu krene avion, prije sumraka. Treći film nećemo prepričavat da sve ne pokvarimo. Al malo ćemo kvarit s zadnjom scenom drugog filma. Ko ne želi vidit lako priskoči


Budući da je sve o filmovima reka naš omiljeni tviteraš mi više nećemo pisat nego ćemo samo citirat: