Sunce se probijalo kroz rolete, probudio sam se prije zvonjave budilice, naspavan, a sad brzo jedno tuširanje pa da i osjećaj svježine bude potpun.
Familija se počela okupljati kod doručka, zbijajući jutarnje šale i usput se pripremajući za dnevne obaveze, neki školske, neki radne.
I na poslu je neka pozitivna atmosfera, onaj + naboj se osjeća u zraku, radna atmosfera stimulativna, timski konkurentska - o da, svijet je danas naš i napravićemo puno toga.
Pod pauzom odlazim na omiljeni irish cream cappuccino, pjena je upravo savršena, kao i cijeli dan do sada. Do kraja radnog dana savladani su brojni izazovi, cijela ekipa spremna je već sada i za sutrašnje.
Predvečerje, odlazimo na obiteljsko ribarenje u našem malom čamcu, imamo račiće i lignje za ješku, nadamo se da će ribolov biti uspješan, iako nam je u prvom planu zajedničko druženje, a eventualni ulov bit će samo šlag na tortu. I zaista, napeo se najlon, štap se dobro savio.......
BRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR
Ha,što!?
Susjed opet nešto buši u nedjelju, a ja se trgnem iz maštanja i nađem opet u sumornoj svakodnevnici. Nedjelja je, najgori dan u tjednu, osjećaj usamljenosti vrišti cijelim mojim bićem. Od preživljenog srčanog udara prošle godine ništa nije kao prije: tu je neki osjećaj bespomoćnosti, usamljenosti, promašenosti u životu, beskorisnosti, još jedan u vojsci nezaposlenih, višak na ovom planetu.
Pale sam na svijetu, u nekom paralelnom svemiru!