Već dva mjeseca svakodnevno zurim u blog editor pokušavajući se natjerati da nešto napišem. Nešto što ima smisla. Ili bar nešto što će potencijalno imati smisla u budućnosti. Ništa. Čekanje na smisao u mom životu jednako je čekanju Godota.
Zadnja dva mjeseca jedem kao manijak, povraćam kao manijak, gutam laksative kao manijak. Svaku večer legnem u krevet uz svečano obećanje da je danas bio zadnji put. Svako jutro se dignem sa grčevima u trbuhu od zloupotrebe laksativa, ali puna nade. Svaki dan se vraćam na istu jebenu mrtvu točku. Oporavak mi je nezamisliv u ovoj situaciji. Pitam se do kad ću ovako? Imam osjećaj da će me tijelo izdati prije nego se um uspije sabrati.
Ovo ljeto sam ispovraćala.
Ispovraćala sam hranu, alkohol, poglede srednjovječnih muškaraca, novac koji su mi dali, cipele koje sam tim istim novcem kupila... Samopoštovanje? Što je to?
Mislila sam da ću biti bolje kad se vratim u Zagreb, kad se maknem iz sredine u kojoj sam se započela uništavati. Mislila sam da ću biti jača. I bila sam, prvih tjedan dana. Sada sam opet na početku. Ili u sredini. Možda ipak na vrhuncu, svog nagona za samouništenjem.
Za dvadesetak dana ću navršiti 22 godine. Za dvadesetak dana će Mia proslaviti deveti rođendan. Devet godina, skoro cijelo desetljeće, konstantnih padova, a ja se još uvijek nadam da će biti drukčije. Još uvijek se nadam, iako više ne znam što znači biti funkcionalan. I još uvijek idem u krevet ponavljajući si da je danas bio zadnji put.
Post je objavljen 03.10.2013. u 22:38 sati.